Upravo sam pročitala knjigu Ericha Fromma "Imati ili biti" i divim se dubini njegovih misli. Čini se da ništa ne gubi na aktualnosti, dapače težina njegovih riječi je svakim danom sve veća.Svakako se slažem s njim da još uvijek živimo u "gramzljivom društvu" - društvu u kojem je stjecanje, posjedovanje i stvaranje profita osnovni način života. Živi se u skladu sa filozofijom "imanja". Stvari koje posjedujemo su osnova za naš osjećaj identiteta: "Ja sam ono što imam" - tijelo, kuću, auto, novac, moć, znanje, itd.
Priroda postojanja zasnovana na imanju potječe iz privatnog vlasništva. Važno je jedino stjecanje takvog vlasništva i pravo da se sačuva stečeno. Kapitalizam, društveni poredak koji se zasniva na neotuđivom pravu posjedovanja privatnog vlasništva, danas je dominirajući ustroj ljudskog života u većem dijelu svijeta. Protivnika kao da više i nema od urušavanja komunističkog bloka.
Pitanje je da li zaista toliko puno ljudi danas živi "krivo"? I što je zapravo krivo, a što ispravno? Ispravan način života je onaj koji doprinosi fizičkom i psihičkom zdravlju pojedinca. Težiti imanju je, u neku ruku, psihodelično. Čovjek je primoran na neprekidnu aktivnost usmjerenu isključivo na zgrtanje stvari, a i prema nematerijalnim vrijednostima se odnosi kao prema stvarima. Osim novca i imetka moguće je zgrtati i znanje (koje se definira kao gomilanje informacija), društveni položaj, slavu i moć. Nezdravi aspekt u tome je što se nikada ne može stati, uvijek je potrebno imati još više tog "nečega". Rezultati takvog načina života su praznina, očaj, fizičke i mentalne bolesti.
Moguća alternativa je živjeti životom "bivanja": "Ja sam ono što jesam" - osoba koja postoji, misli, osjeća i voli. Naglasak je na mogućnosti osjećanja i izražavanja osjećaja. U životu koji se oslanja samo na "imati" osjećaji su nepotrebni, čak su i smetnja. Ne može se iskorištavati nekoga u svrhu stjecanja profita ako se prema njemu nešto osjeća ili ga se gleda kao drugo ljudsko biće. U načinu života "imanja" drugi ljudi su samo stvari, u načinu "bivanja" drugi ljudi su ljudska bića.
Ako živim načinom "imanja" i sebe doživljavam kao stvar. Ako živim načinom "bivanja" moram sebe vidjeti kao ljudsko biće sa svim svojim slabostima i manama, ali i vrijednostima i vrlinama. To često puta nije lako. Toliko smo navikli sebe promatrati kao stvari i skrivati emocije da nam je postalo teško pogledati u ono što stvarno jesmo. Naši osjećaji nas zbunjuju, a ponekad i plaše.
Netko tko je duboko ukorijenjen u načinu "imanja" teško će prijeći u način "bivanja". O promjeni načina života razmišlja se samo u slučaju veće nevolje, na primjer teške bolesti. A i tada se rijetko uviđa da je bolest možda i nastala upravo zbog toga što nismo dovoljno bili ono što "jesmo", nego smo igrali neku ulogu da bismo nešto "imali". Raskorak između "imati" i "biti" može biti velik, a posljedice drastične.
Ne kažem da treba potpuno napustiti način imanja, ali ga treba najprije osvijestiti i onda svesti na razumnu mjeru. Nije neophodno imati više nego što nam je potrebno. Nažalost, mediji danas potiču sve veću potrošnju i zgrtanje materijalnih dobara. Da bi se na zdrav način uživalo u imanju potrebno je ne obazirati se na "ispiranje mozga" koje dolazi iz medija i glavnih društvenih strujanja.
Pravo "imanje" je zapravo "ne-imanje" ničeg nepotrebnog. Jedino uz zdrav pristup "imanju" možemo stvarno i "biti". Možemo biti cjelovita ljudska bića koja sebe i druge ljude doživljavaju kao vrijedne pripadnike ljudskog roda, a prirodu kao prijateljsku okolinu, a ne kao nešto što se mora pokoriti i imati. Jedino zdrav omjer "imanja" i "bivanja" omogućava zdrav i sretan život u zdravom svijetu.
