Ljudi koji se vole ipak se ponekad i posvađaju. Najčešći uzrok svađe je oko toga tko je u pravu. Svaka strana se drži uporno svoje priče i svog pogleda na svijet i ne želi popustiti. Obično jedna strana završi u suzama, dok se druga uvrijeđeno povuče u šutnju. Ili oboje šute, zapravo ne govore naglas, ali u mislima ponavljaju svoje argumente jedno protiv drugog.
Zašto je to tako? Zašto se to događa i ljudima koji se vole?
Svi se mi ponekad osjećamo nesigurno. Uplaše nas razne stvari. Bojimo se starosti, bolesti, smrti, neimaštine...U tim trenucima iracionalnog straha vrlo smo ranjivi i potrebna nam je zaštita. Obično je potražimo kod onog kojeg najviše volimo, ali što ako je i druga strana tada u istom raspoloženju? Na naš strah od nečeg imaginarnog odgovara svojim strahom od nečeg drugog, također imaginarnog.
I tada nam je jako važno da smo baš mi u pravu. Jer ako ne dobijemo ljubav kad se bojimo, onda se hvatamo bilo kojeg drugog čvrstog uporišta. Potreban nam je dokaz da je sve u redu, da je naš stav ispravan, da vrijedimo. Međutim, i druga strana se osjeća jednako ranjivo i brani se na isti način. I tako počinju svađe i nesporazumi...
Ako takva neuspješna komunikacija prijeđe u naviku, može doći do prekida veze, brakovi se raspadaju, prijatelji se rastaju...
A tako je malo potrebno da do toga ne dođe. Treba samo naći onu malu crvenu nit ljubavi koja nas povezuje, a koja se tako lako izgubi. Kad najviše osjećamo potrebu biti u pravu i tukli bi se da to dokažemo, treba stati i pomisliti: "Je li uopće bitno da sam ja u pravu? Pa ja ga/ju volim i dok osjećam ljubav bit će sve dobro."
Jer jedino ljubav može pobijediti strah, bilo da je naš ili tuđi. A dilema da li voljeti ili biti u pravu ne bi trebala postojati. Odgovor je jasan: ljubav je uvijek u pravu. Jedino ljubav, ne samo prema onom drugom, nego i prema sebi, daje nam tu tako potrebnu sigurnost i omogućava duševni mir.
