O pričama, mitovima i legendama

Postoji priča o orlu koji, kada napuni četrdeset godina, da bi preživio i poživio daljnjih trideset godina, mora proći kroz mučnu preobrazbu odbacivanja starog kljuna, kandži i perja. Tek oni orlovi koji u razdoblju od pet mjeseci uspiju u zamjeni starih "dijelova" novim imaju šansu za novi život.

Ova urbana legenda nema uporište u stvarnom životu orlova, ali ona je ipak lijepa metafora o važnosti promjene. Govori o tome da mnogo puta, kako bismo preživjeli, moramo započeti proces promjene. Ponekad se treba riješiti starih sjećanja, navika i ostalih običaja iz prošlosti jer jedino oslobođeni od bremena prošlosti možemo iskoristiti vrijeme sadašnjosti. To je priča o ponovnom rađanju kada se čini da su okovi prošlosti preteški i da vuku u smrt. Nije to jedina takva priča. U kulturnoj riznici čovječanstva puno je sličnih priča, mitova i legendi.

Međutim, kaže mi jedan prijatelj da nema koristi od lažnih metafora. Ako nije zasnovana na istinitim činjenicama, poruka nije vrijedna. Ali da li zaista uvijek trebamo istinu? I što je zapravo istina? Stara je mudrost da koliko ima ljudi toliko ima i istina. Istina je ovisna o kutu promatranja, a izražena je riječima onog koji promatra. A ljudi vole pričati priče.

Nekada, u mladim danima, napisala sam i ja priču o ptici. Evo je:

To se desilo u davna vremena. Ljudi su se tek budili. Nebom je preletjela ptica plamenog repa i perja svih mogućih boja. Bila je prelijepa. Ljudi su je mogli vidjeti i diviti joj se u svakom kutku svijeta. Bila je na nebu nekoliko dana i noći i zatim je nestala. Ljudi su još dugo pričali o njoj kao o neviđenom čudu. S vremenom su te priče dobivale sve više detalja i sve više različitih događaja i lica. Na kraju se u njima uopće više nije spominjala ptica ili možda sasvim malo i kao usput.

Skeptici će reći da se ovdje radi o prolasku nekog nebeskog tijela, vjerojatno komete, u ranim danima ljudske povijesti. No, ovo je zapravo priča o stvaranju mita. Nije uistinu važno da li se neki događaj desio i što se stvarno desilo. Ono što ostaje u sjećanju ljudi je priča, mit ili legenda. Prvobitna priča nije data jednom zauvijek. I ona ima svoj životni vijek i razvoj. Na kraju taj prvobitni motiv može sasvim i nestati, a ono što ostaje je poruka ili pouka, metafora ili parabola.

Ovaj životni vijek i razvoj priče je osnova svih ljudskih vjerovanja. Sve religije svijeta zasnovane su na nekom mitu ili legendi. Vjera znači ne sumnjati u datu priču. Neki će reći da postoji znanost, eksperiment i egzaktno dokazivanje. No što ako je to samo drugi način da se ispriča priča?

Ljudi pričaju priče o sebi i svijetu u kojem žive na različite načine. Tko traži istinu uvijek će je naći. Jedna zenrinkushu izreka kaže: Istina je kao tigar, ali sa puno rogova; kao krava, ali bez repa.

Ja vjerujem u priče. Volim bajke, legende i mitove jer oni pričaju istinu koja je izdržala test vremena i promjena. Kao orao koji se ponovno rađa nakon mučnih preobrazbi, tako i priče prolaze mučne testove stvarnosti da bi uvijek iznova unosile smisao i ljepotu u ljudske živote.

Imati ili biti

Upravo sam pročitala knjigu Ericha Fromma "Imati ili biti" i divim se dubini njegovih misli. Čini se da ništa ne gubi na aktualnosti, dapače težina njegovih riječi je svakim danom sve veća.

Svakako se slažem s njim da još uvijek živimo u "gramzljivom društvu" - društvu u kojem je stjecanje, posjedovanje i stvaranje profita osnovni način života. Živi se u skladu sa filozofijom "imanja". Stvari koje posjedujemo su osnova za naš osjećaj identiteta: "Ja sam ono što imam" - tijelo, kuću, auto, novac, moć, znanje, itd.

Priroda postojanja zasnovana na imanju potječe iz privatnog vlasništva. Važno je jedino stjecanje takvog vlasništva i pravo da se sačuva stečeno. Kapitalizam, društveni poredak koji se zasniva na neotuđivom pravu posjedovanja privatnog vlasništva, danas je dominirajući ustroj ljudskog života u većem dijelu svijeta. Protivnika kao da više i nema od urušavanja komunističkog bloka.

Pitanje je da li zaista toliko puno ljudi danas živi "krivo"? I što je zapravo krivo, a što ispravno? Ispravan način života je onaj koji doprinosi fizičkom i psihičkom zdravlju pojedinca. Težiti imanju je, u neku ruku, psihodelično. Čovjek je primoran na neprekidnu aktivnost usmjerenu isključivo na zgrtanje stvari, a i prema nematerijalnim vrijednostima se odnosi kao prema stvarima. Osim novca i imetka moguće je zgrtati i znanje (koje se definira kao gomilanje informacija), društveni položaj, slavu i moć. Nezdravi aspekt u tome je što se nikada ne može stati, uvijek je potrebno imati još više tog "nečega". Rezultati takvog načina života su praznina, očaj, fizičke i mentalne bolesti.

Moguća alternativa je živjeti životom "bivanja": "Ja sam ono što jesam" - osoba koja postoji, misli, osjeća i voli. Naglasak je na mogućnosti osjećanja i izražavanja osjećaja. U životu koji se oslanja samo na "imati" osjećaji su nepotrebni, čak su i smetnja. Ne može se iskorištavati nekoga u svrhu stjecanja profita ako se prema njemu nešto osjeća ili ga se gleda kao drugo ljudsko biće. U načinu života "imanja" drugi ljudi su samo stvari, u načinu "bivanja" drugi ljudi su ljudska bića.

Ako živim načinom "imanja" i sebe doživljavam kao stvar. Ako živim načinom "bivanja" moram sebe vidjeti kao ljudsko biće sa svim svojim slabostima i manama, ali i vrijednostima i vrlinama. To često puta nije lako. Toliko smo navikli sebe promatrati kao stvari i skrivati emocije da nam je postalo teško pogledati u ono što stvarno jesmo. Naši osjećaji nas zbunjuju, a ponekad i plaše.

Netko tko je duboko ukorijenjen u načinu "imanja" teško će prijeći u način "bivanja". O promjeni načina života razmišlja se samo u slučaju veće nevolje, na primjer teške bolesti. A i tada se rijetko uviđa da je bolest možda i nastala upravo zbog toga što nismo dovoljno bili ono što "jesmo", nego smo igrali neku ulogu da bismo nešto "imali". Raskorak između "imati" i "biti" može biti velik, a posljedice drastične.

Ne kažem da treba potpuno napustiti način imanja, ali ga treba najprije osvijestiti i onda svesti na razumnu mjeru. Nije neophodno imati više nego što nam je potrebno. Nažalost, mediji danas potiču sve veću potrošnju i zgrtanje materijalnih dobara. Da bi se na zdrav način uživalo u imanju potrebno je ne obazirati se na "ispiranje mozga" koje dolazi iz medija i glavnih društvenih strujanja.

Pravo "imanje" je zapravo "ne-imanje" ničeg nepotrebnog. Jedino uz zdrav pristup "imanju" možemo stvarno i "biti". Možemo biti cjelovita ljudska bića koja sebe i druge ljude doživljavaju kao vrijedne pripadnike ljudskog roda, a prirodu kao prijateljsku okolinu, a ne kao nešto što se mora pokoriti i imati. Jedino zdrav omjer "imanja" i "bivanja" omogućava zdrav i sretan život u zdravom svijetu.

O nevažnim stvarima

Promatram večeras noćnog leptira koji je uletio kroz prozor i zaglavio se u mojoj svjetiljci na noćnom ormariću. Svjetiljka ima sjenilo u obliku valjka. Leptir je uletio unutra privučen svjetlom žarulje i ne može više naći put van. Smušeno i uzaludno oblijeće po unutarnjem obodu sjenila ne znajući kako do slobode.

Dobar dio ljudi podsjeća me na ovog zarobljenog leptira. Privučeni nečim što sjaji (što god to bilo - novac, slava, moć) postaju robovi tog istog. Znaju da je negdje jednom bila sloboda, ali lete besciljno u svom novostečenom kavezu. Svjetlo je tu, ali to svjetlo ubija jer prži krila. Ako i ne ubije, to je ipak svjetlo zatvorenika u zatvorskoj ćeliji.

Kako to da mnogi ljudi postaju nalik noćnim leptirima uhvaćenim u zamku svjetiljke? To je zato jer ne znaju razlučiti važno od nevažnog. Čini se da je danas najvažnije imati puno novaca. Uobičajeno mišljenje je da će materijalno bogatstvo dati slobodu. Donekle je to istina. Onaj tko nema dovoljno novca da si obezbijedi svakodnevni obrok, krov nad glavom i nešto odjeće, zaista nije slobodan. Zarobljenik je egzistencijalnih potreba. Žalosno je da gotovo trećina čovječanstva danas živi u tim uvjetima.

No što je s onima koji nisu tako siromašni? Da li su oni slobodni? Nažalost, većina nije jer današnji moto je "više, brže, bolje" s naglaskom na ono "više". Ako je misao vodilja da se stalno mora imati nečega više, onda se brzo ulazi u "ukletu spiralu" nabavljanja tog viška. Iz tog procesa nema izlaza. Više traži još više. To je glavna boljka današnjeg svijeta. Sve suvremene ekonomske, financijske i druge krize proizlaze iz stalne potrage za nečim "više", a ta želja opredmećuje se u želji za posjedovanjem više novca i materijalnog bogatstva. Time se gubi sloboda.

Kakva sloboda je izgubljena? Izgubljena je sposobnost uživanja u malim, nevažnim stvarima. Toliko se trči za onim "važnim" (a to "važno" je sve što je vezano uz stjecanje čim više novca) da se zaboravlja "nevažno" kao što je gledanje zalaza sunca u predvečerje, razgovor o "sitnicama", slušanje omiljene glazbe, proživljavanje svakog trenutka. Gubi se i spontanost. Sve mora biti smisleno, usmjereno nekom cilju (koji će donijeti još više novca) da je postalo grijeh prasnuti u smijeh bez ikakva povoda. Poprijeko se gleda čak i ako je netko zadovoljan svojim životom iako nije bogat. Nije moguće danas biti zadovoljan kada se vide sve one alarmantne vijesti o raznim krizama u medijima.

Zadovoljan, a time i slobodan, može biti samo onaj koji ne podliježe globalnoj psihozi. To znači izabrati iz mora "ružnih" informacija samo ono što se želi znati. Sloboda je umjeti pročitati nevažnu vijest ako je lijepa i pozitivna, a ignorirati naslovnice s katastrofama. Svatko je slobodan izabrati stvarnost u kojoj želi živjeti. Ne spoznavši da ima tu slobodu, čovjek je samo zatvorenik u svijetu kao i noćni leptir zatvoren u svjetiljci iz koje, međutim, postoji izlaz, ali ga on ne nalazi.