O smijehu

Pročitala sam danas slijedeći odlomak iz "Emmanuel's Book":

"Život je težak samo ako niste povezani

S vječnom radošću.

Dobrim dijelom ozbiljnost nema nikakvu svrhu.

Vi trebate smijeh.

Vi trebate igru, svatko na svoj način."

Mudro je to rečeno, ali malo tko će danas poslušati. Smijeh je zdrav, to je odavno poznato. Međutim, sasvim vedro i bez razloga smijemo se samo kao mala djeca. Svijet odraslih je ozbiljan. Vrlo rano se nauči da "nije pristojno" stalno se smijati.

Filozofija današnjeg doba je da je život općenito težak. Ako želimo uspjeti u bilo čemu, uče nas da se to postiže samo uz izuzetne napore, disciplinu i mukotrpan rad. U svakodnevnom životu smijeh mora imati razlog. Ili je nešto smiješno napisano, ili se smijeh "režira", bilo u vidu nekog filma, kazališnog komada, bilo naprosto u vidu pričanja viceva u određenoj prigodi. Ako se netko smije bez razloga, riskira da će ga smatrati čudnim, a možda i ludim. Čak se i kaže: "Smije se kao lud na brašno."

Odakle ta zabrana smijeha danas? Vjerojatno je to jedna faza u ljudskoj povijesti. Ja nisam stručnjak za povijest niti sam proučavala povijest smijeha. Jednostavno pretpostavljam da smo trenutno u dobu u kojem je slobodno pokazivanje emocija na neki način prigušeno i sputano trenutno važećim društvenim normama.

U ovom vremenu moguće je da se misli da spontan i bezrazložan smijeh predstavlja neki oblik opasnosti. Takav smijeh znači slobodu, oslobađanje od društvenih stega, nepoštivanje "pravila igre". Osim toga, opasnost je za naš ozbiljan svijet. Jer ako ništa ne shvaćamo ozbiljno kako možemo znati što je vrijedno? Ne vidim razloga zašto bi se samo ono što izaziva divljenje i strahopoštovanje smatralo vrijednim. Zašto ne bi bilo vrijedno i ono što potiče na smijeh?

Smijeh je bitan dio plesa sa životom. Kad se razlije spontano i bez razloga čini najljepšu muziku za naš ples sa životom. I kao što je rečeno u onom citatu sa početka priče - svi trebamo smijeh. Daje nam tu, tako potrebnu, lakoću postojanja. Zato, počnite već danas. Nasmijte se sada, odmah. Nije važno ako se nemate čemu smijati.

Ako mislite da je život jako ozbiljan i da nije prikladno smijati se bilo čemu, evo male vježbe za vas. Podignite mali prst lijeve ruke u zrak i malo ga pomaknite. Ponovite postupak više puta sve dok vam ne izazove osmijeh na licu. Nema smisla i zato je smiješno. Ako i nije odmah, jednog dana će biti. Zato ponavljajte vježbu svaki dan dok vam smijeh ne postane navika i muzika uz koju plešete samo vaš ples sa životom.

O perfekcionizmu

Idem jučer na posao i ljutim se na jednog prijatelja zato što sam se sjetila nečega što je rekao prije više godina, a na što sam izgleda tek sada, sa zakašnjenjem, reagirala. Ljudski um je stvarno čudan. Reakcije na vanjski svijet ne dolaze uvijek redom, ni u slijedu uzroka i posljedica, nego ponekad slijede neku svoju nepredvidivu logiku. Nisam otkrila zašto sam se baš tog trenutka razljutila ni zašto sam se baš tada sjetila tih riječi. Logika mog uma je i meni nedokučiva.

Da ne bih bila ljuta i mrzovoljna cijeli dan, probala sam ipak razmišljati racionalno. Sjetila sam se jednog citata Hermanna Hessea na koji sam naišla prethodni dan (i objavila ga na svom profilu na Twitteru). Kaže ovako: „Ako mrzite neku osobu, mrzite u njoj nešto što je dio vas. Što nije dio nas, ne uznemirava nas.“ U mom slučaju nije se radilo o mržnji, samo sam se naljutila, ali počela sam razmišljati u čemu bih to mogla sličiti tom prijatelju. Uvijek sam mislila da smo posve različiti.

Događaji tog dana išli su svojim tijekom, nisam mogla baš cijelo vrijeme razmišljati o tome, ali negdje u pozadini mog uma stalno se vrtio crv znatiželje. I opet nenadano, nekom neobjašnjivom logikom zaključivanja, odjednom mi se „prosvijetlilo“. U jednom trenutku sam shvatila da i on i ja imamo sklonost perfekcionizmu i određenu dozu netolerancije prema onima koji se ne trude da budu savršeni, samo svaki na svoj način. To je vjerojatno ta osobina koja mi se ne sviđa uvijek kod mene, a koju ja vidim u mom prijatelju kao u iskrivljenom zrcalu. Ne mogu se ljutiti na sebe pa se ljutim na njega.

Što je, dakle, perfekcionizam i da li je baš uvijek loš? Perfekcionizam je težnja za savršenstvom. To je težnja za visokim postignućem i maksimalnim učinkom u nekoj određenoj oblasti, a ponekad takva osoba teži da bude savršena u svakom području svog života. Ne mora to nužno biti loša osobina. Prema Adleru, želja za savršenstvom daje smisao životu i motiv je koji je u pozadini svih ljudskih aktivnosti. Ovakva težnja je dobra kad predstavlja želju ka visokom postignuću koje prati osjećaj zadovoljstva zbog postignutog. Zdravi perfekcionist postavlja sebi visoke standarde i radi vrlo savjesno i odgovorno, često i požrtvovano, s namjerom da dosegne postavljene ciljeve. On očekuje da bude najbolji u onome što radi. A kada svoj cilj dosegne, zadovoljan je, ponosan i sretan. Onda slijede novi napori i nova zadovoljstva.

Perfekcionizam, nažalost, može imati i drugi izgled. Postavljeni ciljevi mogu biti i nerealno visoki pa neuspjeh može značiti katastrofu. Postoji pretpostavka da je perfekcionizam osnova za razvoj i nekih psihičkih poremećaja. Kod opsesivno-kompulzivnog poremećaja osoba ima prisilu ponavljati određene radnje kako bi došla do nekog savršenog učinka. Javlja se greška u mišljenju tipa: “ja moram“ ili „ja trebam“. Negativni perfekcionisti svoja iskustva procjenjuju ili kao potpuno bijela ili potpuno crna. Kod njih ne postoji sredina. Uslijed straha da ne ispadnu glupe, takve osobe ponekad razviju strah od samootkrivanja i razmjenjivanja osjećaja s drugima. Nakon nekog vremena to ih dovodi do odbacivanja od strane okoline.

Negativni perfekcionizam je u uskoj vezi i sa depresijom. Depresivne osobe doživljavaju sebe kao nesposobne, neprivlačne i nevrijedne osobe. Stalno očekuju neuspjeh i odbijanje i većinu događaja percipiraju u skladu s tim očekivanjima. Ono što povezuje depresivnost i perfekcionizam je sadržaj automatskih negativnih misli. Perfekcionizam se očituje u mislima koje su vezane uz neuspjeh kao što su: “Ukoliko ne uspijem, moj život nema nikakvog smisla", "Ako nisam uspješan na poslu, onda nisam uspješan ni kao čovjek“; te u mislima koje su vezane uz odobravanje od strane drugih, na primjer: "Ukoliko me svi ne vole, ja sam grozan".

Težnja za savršenstvom je imperativ modernog društva. U njemu dominira maksima „brže, bolje, više“ bez jasno postavljenih granica. Pretpostavka je da će u takvoj okolini sve više ljudi biti zahvaćeno nezdravim perfekcionizmom, te da će razviti neke od zdravstvenih tegoba, bilo fizičke ili psihičke. Disfunkcionalani perfekcionizam često je praćen velikom napetošću. Osim prije spomenutih psihičkih poremećaja, mogući su i fizički kao što su napadaji migrene, te poremećaji sna ili prehrane, kao i kardio vaskularne bolesti.

Što da ja i prijatelj s početka priče učinimo da naš perfekcionizam bude zdrav? Najprije treba postaviti dostižne ciljeve. To se može postići jedino na taj način da čovjek bude maksimalno iskren i realan prema sebi. Dobar dio našeg perfekcionizma potiče i iz naše prošlosti, od nerealnih očekivanja roditelja, profesora u školi, prijatelja i ostalih ljudi iz naše okoline. Treba odbaciti sav taj teret i realno razmisliti o svojim pravim mogućnostima koje nisu uvjetovane očekivanjima drugih. Također treba i razmisliti o svojim stvarnim željama. Da li su one realne? Da li ih je moguće ostvariti, a da to nije na štetu naših bližnjih i nas samih? To su samo neka od pitanja koje si treba postaviti. Jedno bitno pitanje samom sebi je i slijedeće: „Da li mi moja težnja za savršenstvom omogućuje ples sa životom ili me sili da se borim s njim?“

O Mreži

Osim ovih svakodnevnih crtica trudim se ja pisati i „ozbiljne“ knjige. Jedna koja me malo muči ovih dana je o računalnim mrežama. Ja sam po osnovnoj profesiji tehnička osoba pa mi tehnički dio priče nije tako težak, ali izmiče mi bit cjeline. Dobro, rijetki su danas oni koji nisu čuli za Internet, „mrežu svih mreža“, i za računalo s kojim se mogu povezati na Internet. Međutim, kada se krene nekom objašnjavati zašto mu (joj) uopće sve to treba u životu, nije to baš laka zadaća.

Budući da je ta „ozbiljna“ knjiga namijenjena menadžerima, savjetuju me prijatelji da počnem tako da im spomenem novac, tj. da li će od toga biti nekih prihoda, uštede, poslovnih prednosti, itd. To zvuči vrlo razumno, ali ja nisam zadovoljna takvim pristupom. Ljudi uglavnom nisu racionalna bića iako se silno trude to biti. Mislim da je na Mreži (Internet se nekad označava i samo kao Mreža, sa velikim M), najmanje bitan novac, odnosno bitan je onoliko koliko je i inače bitan u životu.

Život Mreže je kompleksan u istoj mjeri kao i sam život. Mreža nije samo tehnika, odnosno skupina međusobno povezanih računala preko kojih ljudi jedni drugima nastoje izvući novac. Mreža je puno više. Mreža, to su ljudi i njihovi međusobni odnosi. Alison Gilchrist kaže u „Community Development and Networking“ da je umrežavanje proces u kojem su veze i kontakti između ljudi i organizacija utemeljeni, njegovani i iskorišteni za uzajamnu korist. Umrežavanje je način komuniciranja i organiziranja na osnovu nekog zajedničkog povoda, to je način pružanja pristupa informacijama, podršci, sredstvima i utjecaju. Kao takvo, umrežavanje je osnova razvoja zajednice. Mreže, kao vid ljudske strukture komunikacije, su dinamične, a ako nisu aktivne one odumiru.

Korist umrežavanja je u povezivanju ljudi, kreiranja mogućnosti da se ljudi susreću i razgovaraju jedni s drugima. Mislim da je tu ključni pojam „susret“. Na Mreži se susrećemo s drugima i razgovaramo s njima, bilo aktivno, kroz neki vid komunikacijske usluge kao što je e-mail ili chat, ili pasivno, samo gledajući sadržaj koji su drugi stavili na Mrežu. Mogućnost susreta je ona bitna korist od umrežavanja. Ljudi su društvena bića i uglavnom vole sresti druge ljude. Mreža im to omogućuje.

Kad se susretnu, ljudi vole i razmijeniti misli, ideje, interese i na taj način postaju bogatiji. Bogatstvo koje Mreža daje nije (samo) novac, iako i novac tu igra važnu ulogu, bogatstvo Mreže su drugi ljudi i sve ono obilje informacija koje nam mogu dati. Nisu to samo racionalne informacije, tj. ono što može, na primjer, poboljšati naš posao ili ubrzati donošenje poslovnih odluka. Tu je i pravo obilje različitih osjećaja koje ljudi mogu razmijeniti. To se obično ne spominje kao prednost Mreže, ali osjećajni život je bitan za ljudsko postojanje i mogućnost nalaženja srodne duše puno znači.

Mreža je suština plesa sa životom. Ritam Mreže kroz žice i elektroničke sklopove je ritam života. Na Mreži se može plesati sam ili u društvu, a ljepše je u društvu. Muzika Mreže započinje uvodnim taktom zvuka modema kod otvaranja veze, a onda postepeno prelazi u bogatstvo svih mogućih zvukova u simfoniji komunikacije na Mreži, i ples može započeti.