O ljubavi

Nedavno sam čula jedan izraz koji nisam sasvim razumjela - "izaći iz sebe". Smisao je bio da čovjek mora biti svjestan i sebe i okoline i ljudi koji ga okružuju, te sve to prihvatiti uzimajući u obzir i pozitivno i negativno, i svoje i tuđe. To mi se učinilo dosta teško i naporno, ako ne i nemoguće.

Dosta sam razmišljala o pojmu "izlaženja iz sebe" i u nastojanju da si ga razjasnim sam upotrijebila i tražilicu Google. I što mi je Google izbacio? Našla sam komentar jednog teksta kojeg odavno poznajem, ali ga nisam još doživjela u tom svjetlu. Radi se o Pavlovoj prvoj poslanici Korinćanima u dijelu koji govori o ljubavi (1 Kor 13).

Ljubav je po svojoj biti izlaženje iz sebe, nesebično davanje sebe, bez proračunatosti i bez očekivanja ikakve nagrade. Ona jednostavno uživa u tome da se daje.

Ljubav je snaga koja ruši sve zapreke. Ona prodire u sve tamne zakutke svijeta, pobjeđuje sebičnost, patnju i smrt. Bez ljubavi ostajemo neostvareni, nezadovoljni, nanosimo drugima boli, a i sami sebe osuđujemo na patnju.

Pavao ne definira ljubav jer smatra da je ljubav neopisiva riječima. Ljubav se shvaća logikom srca jer "srce ima svoje razloge koje razum ne razumije". Pravu ljubav prepoznajemo intuicijom.

Mjera ljudske vrijednosti je samo jedna, a to je ljubav. Ljubav se ne hvali, ne gleda sebe, ne veseli se nepravdi, spremno oprašta, ne pamti zlo, mirna je, blaga, tiha, prihvaća i čuva drugoga.

Ljubav je vječna, nema kraja. Sve se mijenja i nestaje, samo ljubav nosimo u vječnost. Stalnost postoji samo u ljubavi. Samo ljubav vrijedi i samo ona ostaje zauvijek. Sve ostalo nije ništa. Naše saznanje o ljubavi je samo djelomično, "a kad dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično". Moramo htjeti ići putem ljubavi.

Čin "izlaženja iz sebe" da bi prihvatili drugoga sa svim manama i vrlinama je čin ljubavi i poštovanja prema tom drugom. Međutim, ne smijemo zaboraviti osjećati ljubav i prema sebi, te biti blagi prema sebi i prihvatiti sebe takve kakvi jesmo kako bismo mogli prihvatiti druge onakve kakvi oni jesu. I kao što je majka Tereza rekla treba "činiti mala djela s velikom ljubavlju" jer zaista - put ljubavi je put prema istinskoj sreći.

Mrav koji je izašao iz kolone

Postavljamo li si ikada pitanje "Zašto sve ovo"? Ako si postavljamo takvo pitanje imamo li spreman konačan odgovor, takav da iza njega neće slijediti nova pitanja "Zašto"? To je vječno ispitivanje ima li život smisla koje traje od pamtivijeka. Traženje konačnog odgovora je zapravo traženje smisla.

A što ako ne postoji konačan odgovor? Što ako je život apsurdan? Možemo li reći da je život objektivno apsurdan ili je to samo naš osjećaj apsurdnosti? Ako je samo osjećaj, javlja li se sam od sebe ili je nečim uzrokovan?

Da bi uopće živjeli morali bismo vjerovati da ono što činimo ima smisla. Ako je sve svejedno i ako ništa nema smisla, onda ne bismo ni morali činiti ništa. Kao posljedica toga može se zaključiti da je život besmislen. I što onda? Trebamo li se odmah ubiti? Međutim, ako je sve besmisleno, onda je besmisleno i ubiti se.

Može li se živjeti sa spoznajom da je sve besmisleno? Mogući je izlaz napraviti odmak od svega što nam je poznato, postati mrav koji je izašao iz kolone i sada je promatra. Što on vidi? Vidi ostale mrave koji i dalje idu u koloni i rade što već mravi rade. Ali on vidi i okolinu ili bar dio okoline u kojoj se sve to zbiva. Drugim riječima, postaje svjestan konteksta mravljeg djelovanja. To ostali mravi u koloni ne mogu vidjeti jer su zaokupljeni svojim vlastitim aktivnostima.

Što može učiniti mrav koji je izašao iz kolone? On ima slobodu da učini što želi. Može se opet vratiti u kolonu ako zaključi da je to prava stvar. Može ostati na mjestu na kojem je i promatrati druge mrave do kraja svog mravljeg života. Može otići svojim putem i pridružiti se nekoj drugoj koloni mrava ili se sprijateljiti s nekom drugom vrstom insekata. Može i zauvijek hodati sam, istražujući razne puteve. Mogućnosti su bezbrojne.

Sloboda izbora mrava koji je izašao iz kolone je beskonačna. A sve što je potrebno je odluka da se napravi taj mali korak i izađe iz kolone. Ukoliko nam se baš sada čini da je život koji živimo besmislen i apsurdan, možda je vrijeme za odluku. Iskoračimo iz kolone i pogledajmo je sa strane. Možda se pojavi konačan odgovor na to vječito pitanje "Zašto ?". A ako i ne, barem imamo slobodu otići dalje nekim drugim putem tražiti smisao života i postojanja.
 

O sreći

Na ljetovanje u austrijskom Tirolu sam, bez puno očekivanja, ponijela knjižicu Arthura Schopenhauera "O životnoj mudrosti" ("Aphorismen zur Lebensweisheit"), ne nadajući se da ću je i pročitati. Međutim, pokazala se potpuno prikladna za ovo mjesto i priliku. Schopenhauer, kojeg ja ponekad zovem "staro gunđalo", u ovom svom djelcu raspravlja o tome što je potrebno da bi čovjek bio sretan.

Ljudske karakteristike potrebne za sreću, on u grubo dijeli na slijedeće: ono što čovjek jeste, ono što čovjek ima i ono što čovjek predstavlja. Pri tom kaže da je za sreću najbitnije ono što čovjek jeste, tj. kakav je čovjek u sebi i za sebe samog. Ono što čovjek ima ili kako se predstavlja, tj. kako ga vide drugi, nije toliko bitno za sreću, dapače može biti i štetno.

Chamfort opet kaže da "sreća nije jednostavna stvar; vrlo ju je teško naći u sebi, a nemoguće ju je naći na nekom drugom mjestu". Slažem se sa "starim gunđalom", Schopenhauerom, da je za blagostanje čovjeka najvažnije ono što postoji u njemu samom, u tome se nalazi njegovo unutarnje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo. Ono što je čovjek sam po sebi ga prati i u samoći i to mu nitko ne može dati ni oduzeti.

Međutim, ljudi najviše traže sreću izvan sebe samih, nadajući se da će je postići materijalnim bogatstvom ili slavom i zbog toga su zapravo nesretni. "Staro gunđalo" kaže još da su dva neprijatelja ljudske sreće bol i dosada. Bol nastaje zbog nevolje i neimaštine, dok blagostanje i izobilje rađaju dosadu. Paradoks je u tome da čovjek nastoji izbjeći nesreću koju donosi bol zbog neimaštine gomilajući materijalno bogatstvo, ali ne nalazi sreću jer ga, kad to postigne, čeka druga nesreća - dosada koja proizlazi iz unutarnje praznine. Ono što je bitno za sreću nije vanjsko bogatstvo ni priznanje drugih ljudi nego unutarnje bogatstvo, tj. bogatstvo i vedrina duha.

Kakva je veza između Schopenhauerovih razmišljanja i planina u Tirolu? Meni su njegove riječi nekako prirodno "sjele" upravo u ovom prekrasnom krajoliku. I ovaj tekst pišem dok sjedim na vrhu Schoenjoch (Lijepi prijevoj) na oko 2500 m visine. Pogled se pruža nadaleko na okolne planine i mjesta u dolini. Na ovakvim mjestima čovjek može spoznati sve strane sreće. Veličanstveni vrhunci tjeraju na pogled u samog sebe jer se ovdje javlja osjećaj vlastite beznačajnosti u usporedbi s predivnom prirodom.

Ali ako se ne postigne sklad unutarnjeg sebe sa vanjskom prirodom, boravak na ovom mjestu je beskoristan. Biti jedno s prirodom je krajnji cilj. To se može postići hodajući planinskim stazama i dolaskom na neki od vrhova. Međutim, nakon nekog vremena postavlja se pitanje: da li je povratak moguć? Ono što se naziva "civilizacijom", iako prenapučeno ljudima, zapravo je mjesto praznine i osamljenosti. I taj osjećaj sam proživjela za vrijeme jednodnevnog posjeta Innsbrucku. U nekim drugim uvjetima divila bih se ljepoti grada, naročito starog dijela, ali ovom prilikom sam jedva čekala da se opet nađem negdje na planini.

Sreća koja dolazi od jedinstva s prirodom je neprocjenjiva. Tu čovjek može zaista naći samog sebe i prihvatiti se onakvim kakvim je. Zadivljenost prirodom prerasta u osjećaj ljubavi. Najprije se osjeća ljubav prema prirodi koja se višestruko vraća od same prirode, pa tako nekako čovjek uspije osjetiti i ljubav prema samom sebi i konačno prema cijelom svijetu. S takvim osjećajem sveobuhvatne ljubavi može se vratiti natrag u "civilizaciju". Što dulje takav osjećaj potraje, manje će se osjetiti praznina, usamljenost i otuđenost velegradova.

Tajna sreće je zapravo u ljubavi prema samom sebi, prihvaćanju samog sebe sa svim manama i vrlinama. Stabilnost koja iz toga proizlazi donosi tu tako potrebnu vedrinu duha i sposobnost nošenja sa svakodnevnicom koja često nije lijepa.

Međutim, bijeg u prirodu i povratak samom sebi je uvijek moguć. Ne mora se otići baš u planine Tirola, može to biti i neka obližnja livada ili potok, bilo koje mjesto gdje se može osjetiti jedinstvo s prirodom. I taj zametak sreće treba zadržati što je moguće dulje. S vremenom osjećaj sreće možda postane i trajan.

Sreća nije nešto što padne s neba, treba je aktivno tražiti. Naravno, ako čovjek želi biti sretan i ne boji se sreće. Postoji i strah od vlastite sreće, ali to je kompleksna tema o kojoj ću pisati neki drugi put. Sada se trenutno prepuštam osjećaju sreće na mom omiljenom vrhu Schoenjoch.