Nova knjiga

Dugo već nisam bila ovdje. Imam novost: krajem 2021. godine sam objavila knjigu baziranu na tekstovima s ovog bloga, ali na engleskom jeziku.

Knjiga se zove "Fundamental Dilemma: To Have or To Be" i svojevrsni je hommage mom omiljenom autoru Erichu Frommu. Objavljena je na Amazonu i može se naći ovdje:

https://www.amazon.com/gp/aw/d/B09NCLRV4W/ref=tmm_kin_swatch_0?ie=UTF8&qid=1650196725&sr=8-2

Za ljubitelje mojih tekstova, ako vam nije problem čitanje na engleskom jeziku, bacite pogled na knjigu. Zanima me vaše mišljenje!

Voljeti ili biti u pravu

Ljudi koji se vole ipak se ponekad i posvađaju. Najčešći uzrok svađe je oko toga tko je u pravu. Svaka strana se drži uporno svoje priče i svog pogleda na svijet i ne želi popustiti. Obično jedna strana završi u suzama, dok se druga uvrijeđeno povuče u šutnju. Ili oboje šute, zapravo ne govore naglas, ali u mislima ponavljaju svoje argumente jedno protiv drugog.

Zašto je to tako? Zašto se to događa i ljudima koji se vole?

Svi se mi ponekad osjećamo nesigurno. Uplaše nas razne stvari. Bojimo se starosti, bolesti, smrti, neimaštine...U tim trenucima iracionalnog straha vrlo smo ranjivi i potrebna nam je zaštita. Obično je potražimo kod onog kojeg najviše volimo, ali što ako je i druga strana tada u istom raspoloženju? Na naš strah od nečeg imaginarnog odgovara svojim strahom od nečeg drugog, također imaginarnog.

I tada nam je jako važno da smo baš mi u pravu. Jer ako ne dobijemo ljubav kad se bojimo, onda se hvatamo bilo kojeg drugog čvrstog uporišta. Potreban nam je dokaz da je sve u redu, da je naš stav ispravan, da vrijedimo. Međutim, i druga strana se osjeća jednako ranjivo i brani se na isti način. I tako počinju svađe i nesporazumi...

Ako takva neuspješna komunikacija prijeđe u naviku, može doći do prekida veze, brakovi se raspadaju, prijatelji se rastaju...

A tako je malo potrebno da do toga ne dođe. Treba samo naći onu malu crvenu nit ljubavi koja nas povezuje, a koja se tako lako izgubi. Kad najviše osjećamo potrebu biti u pravu i tukli bi se da to dokažemo, treba stati i pomisliti: "Je li uopće bitno da sam ja u pravu? Pa ja ga/ju volim i dok osjećam ljubav bit će sve dobro."

Jer jedino ljubav može pobijediti strah, bilo da je naš ili tuđi. A dilema da li voljeti ili biti u pravu ne bi trebala postojati. Odgovor je jasan: ljubav je uvijek u pravu. Jedino ljubav, ne samo prema onom drugom, nego i prema sebi, daje nam tu tako potrebnu sigurnost i omogućava duševni mir.

O ljubavi

Nedavno sam čula jedan izraz koji nisam sasvim razumjela - "izaći iz sebe". Smisao je bio da čovjek mora biti svjestan i sebe i okoline i ljudi koji ga okružuju, te sve to prihvatiti uzimajući u obzir i pozitivno i negativno, i svoje i tuđe. To mi se učinilo dosta teško i naporno, ako ne i nemoguće.

Dosta sam razmišljala o pojmu "izlaženja iz sebe" i u nastojanju da si ga razjasnim sam upotrijebila i tražilicu Google. I što mi je Google izbacio? Našla sam komentar jednog teksta kojeg odavno poznajem, ali ga nisam još doživjela u tom svjetlu. Radi se o Pavlovoj prvoj poslanici Korinćanima u dijelu koji govori o ljubavi (1 Kor 13).

Ljubav je po svojoj biti izlaženje iz sebe, nesebično davanje sebe, bez proračunatosti i bez očekivanja ikakve nagrade. Ona jednostavno uživa u tome da se daje.

Ljubav je snaga koja ruši sve zapreke. Ona prodire u sve tamne zakutke svijeta, pobjeđuje sebičnost, patnju i smrt. Bez ljubavi ostajemo neostvareni, nezadovoljni, nanosimo drugima boli, a i sami sebe osuđujemo na patnju.

Pavao ne definira ljubav jer smatra da je ljubav neopisiva riječima. Ljubav se shvaća logikom srca jer "srce ima svoje razloge koje razum ne razumije". Pravu ljubav prepoznajemo intuicijom.

Mjera ljudske vrijednosti je samo jedna, a to je ljubav. Ljubav se ne hvali, ne gleda sebe, ne veseli se nepravdi, spremno oprašta, ne pamti zlo, mirna je, blaga, tiha, prihvaća i čuva drugoga.

Ljubav je vječna, nema kraja. Sve se mijenja i nestaje, samo ljubav nosimo u vječnost. Stalnost postoji samo u ljubavi. Samo ljubav vrijedi i samo ona ostaje zauvijek. Sve ostalo nije ništa. Naše saznanje o ljubavi je samo djelomično, "a kad dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično". Moramo htjeti ići putem ljubavi.

Čin "izlaženja iz sebe" da bi prihvatili drugoga sa svim manama i vrlinama je čin ljubavi i poštovanja prema tom drugom. Međutim, ne smijemo zaboraviti osjećati ljubav i prema sebi, te biti blagi prema sebi i prihvatiti sebe takve kakvi jesmo kako bismo mogli prihvatiti druge onakve kakvi oni jesu. I kao što je majka Tereza rekla treba "činiti mala djela s velikom ljubavlju" jer zaista - put ljubavi je put prema istinskoj sreći.