Nemam vremena

Svakidašnja mantra modernog čovjeka je: "Nemam vremena. Imam puno posla." Najčešći odgovor koji se čuje kada se obratimo nekom je: "Žao mi je. Baš sam sada u velikoj gužvi. Kasnije..." A to "kasnije" nikada ne dođe. Užurbanost i kronično pomanjkanje vremena su postali stil života.

Otkud sada odjednom toliki nedostatak vremena? Vrijeme se nije promijenilo, ono uvijek teče isto. Promijenila se samo opća ljudska percepcija protoka vremena.

Što to znači nemati dovoljno vremena zbog previše posla? Više je mogućih razloga. Jedan je ne znati dobro organizirati posao. Obično ljudi ne mogu dobro uočiti što su stvarni prioriteti. Sve je jednako važno i svemu se pristupa s istim intenzitetom. To zna iscrpiti i stvoriti osjećaj nedostatka vremena. Međutim, u sredinama gdje postoji strogo određeni raspored aktivnosti, kao što je, na primjer, u vojsci ili u samostanima, takav problem ne postoji. Problem nedostatka vremena postoji samo u nedovoljno uređenim sustavima sa manjim ili većim stupnjem kaotičnosti. Kako je veći dio današnjeg društva upravo takav neuređeni sustav, "nemam vremena" je naziv za kroničnu bolest modernog doba.

Drugi slučaj je da je to svojevrsna slika sebe koju "prodajemo" drugima. "Ja imam tako puno posla!" može značiti "Ja sam jako važan. Moje vrijeme je dragocjeno. Borite se za trenutak moje pažnje!" Naravno da to nije stvarna važnost nego prikriveni kompleks manje vrijednosti. Nesigurnost i strah od odbijanja najlakše će se zamaskirati stalnim nedostatkom vremena i prevelikom zaposlenošću. Osoba koja je sigurna u sebe i svoje vrijednosti uvijek će imati dovoljno vremena za druge ljude.

Na kraju, fraza "Nemam vremena, baš sam sada u velikoj gužvi." je i dobar izgovor. Ako ne želimo razgovarati s nekim najlakše je reći da smo baš sada u velikom poslu. To je izgovor koji će svi prihvatiti. Reći, na primjer: "Ne želim sada razgovarati s tobom jer želim biti malo sam(a)" je već puno manje prihvatljiv razlog odbijanja komunikacije.

Dakle, "nemati vremena" je, po mom mišljenju, samo varka. Ili ne znamo kako obaviti svoj posao učinkovito, ili se želimo praviti važni, ili želimo izbjeći razgovor s nekim. Nedostatak vremena je odraz vlastite slabosti. Nemati vremena znači nemati vremena za sebe. Jedini put do pronalaženja obilja vremena je naći dovoljno vremena za pogled u sebe.

Da li nam se sviđa slika koju vidimo? Da li volimo sebe dovoljno? Ako su odgovori pozitivni, onda ste već otkrili tajnu izgubljenog vremena i imate sve vrijeme ovog svijeta. Međutim, ako su odgovori negativni, moramo se posvetiti stvarnom problemu, a to nije nedostatak vremena nego nedostatak ljubavi prema sebi. Tek kada sebe dovoljno volimo i poštujemo, možemo to isto osjećati i prema drugim ljudima. A tada imamo sposobnost posvetiti im sve vrijeme koje zaslužuju. Poštapalicu "Nemam vremena!" treba zauvijek zaboraviti jer vrijeme je beskonačno i ima ga dovoljno za sve.

O čekanju i strpljivosti

Moram priznati da ja uopće nisam strpljiva osoba. Ne znam i ne volim čekati. Ne volim čekati u redovima ni u čekaonicama kod doktora ili zubara. Ne volim čekati ni na odgovore e-mailom ili nekom drugom vrstom komunikacije. Kao takva se uklapam u opći trend današnjeg užurbanog života čija je misao vodilja: "Bože, daj mi sve i to odmah!"

Težnja za povećanjem brzine dovela je do procvata komunikacijske tehnologije. Putem mobitela, računala, telekomunikacijskih mreža, svatko je dostupan svakome u svako doba dana (i noći ako to dozvoli) na svakom mjestu. Upravo taj porast opće dostupnosti označava smrt navike čekanja i uništenje vrline strpljivosti.

Prije neki dan sam pisala o tišini i spokoju. Rekla sam da je teško postići da misli utihnu. Unutarnji mir je teško doseći ako ne postoji navika čekanja u "vanjskom" svijetu. Zašto je tako teško čekati i biti strpljiv? Zato što je čekanje prisilno stanje mirovanja. U takvom stanju misli se ne utišaju nego, naprotiv, postaju sve glasnije i nametljivije. Sve ono o čemu tijekom uobičajenog vremena provedenog u radu ne stignemo misliti izbija na površinu u trenucima čekanja.

Sve brige, problemi, strahovi i ostale neugodne misli, inače potisnute, probiju se do svijesti tijekom tog prisilnog mirovanja. Nitko se ne želi suočiti s neugodom ni u jednom dijelu svog svjesnog dnevnog života. Moderna tehnologija je izmišljena da razbije muku čekanja. Sa novim mobitelima može se jako lijepo prekratiti vrijeme dok se čeka. Možemo nekoga nazvati, igrati se, pregledavati elektroničku poštu ili surfati Internetom. Sve te radnje obavljamo da ne bismo ostali sami sa svojim mislima. Ali to prekidanje čekanja kojekakvim aktivnostima ne znači da smo strpljivi.

Strpljivost je vrlina. To je sposobnost da se mučno čekanje podnosi na ugodan način. Što znači biti strpljiv? Strpljiv je onaj tko se može bez straha suočiti s vlastitim neugodnim mislima i pretvoriti ih u ugodne. To i ne može baš svatko, barem ne bez malo vježbe. Vježba se, u ovom slučaju, ne odnosi na utišavanje misli. Naprotiv, trenutke čekanja treba iskoristiti da se sretnemo sa onim što nas stvarno muči. Ono što pri tom treba ukloniti je naš strah od neugode. Pa što ako se odjednom sjetim nečeg tužnog? Što mi se može desiti? U najgorem slučaju ću se rasplakati, drugi ljudi će me možda gledati malo čudno, ali to je otprilike sve. A ja sam do kraja proživjela neugodnu misao nakon čega svakako slijedi olakšanje.

Vrlina strpljivosti je i vrlina hrabrosti, hrabrosti da prevladamo naš strah od neugodnosti. Nezgodno je u tome što smo izvor neugode mi sami. Na neki način je to hrabrost da se čovjek suoči sam sa sobom. Pogledajmo malo u sebe, barem u tim trenucima dok čekamo u redu na blagajni. Zar je zaista tako strašno to što ćemo vidjeti? Ne vjerujem. Pogledajte u sebe dok čekate i poklonite si osmijeh i neku lijepu riječ. Slijedeći put će već biti lakše čekati.

Mit o neuspjehu

Rudyard Kipling jednom je izjavio: "Možeš li podnijeti pobjedu i poraz, te postupati s tom dvojicom varalica jednako, tvoji su Zemlja i sve na njoj." Ključna riječ u ovoj izjavi je "varalice". I pobjeda i poraz su mitovi, opsjene. Oni nisu nešto stvarno, oni postoje samo u ljudskoj svijesti.

Shodno tome ni neuspjeh ne postoji. Nema uspjeha, ni neuspjeha, samo ishodi. Ako vam netko dobaci loptu, a vi je ispustite, od vas ovisi da li ćete reći "Ja sam izgubljen slučaj, nikada neću uspjeti u tome!" i odustati od svakog daljnjeg pokušaja hvatanja lopte, ili ćete zamoliti onog drugog da vam baci loptu još jednom sve dok se ne naučite hvatati. Uspjeh ili neuspjeh u nečemu je stvar vlastite procjene.

Mit o neuspjehu potječe iz straha i nedostatka ljubavi prema samom sebi. Bojimo se da nećemo biti dovoljno dobri ako ne "uspijemo" u ovom ili onom. Ali tko to prosuđuje da li smo ili nismo dovoljno dobri? Samo mi sami.

Nedavno sam pisala o perfekcionizmu i njegovim nezdravim oblicima. Činjenica je da današnje društvo potiče natjecateljski duh. Umjetno se stvaraju načela "uspjeha" i "neuspjeha". Ako netko, na primjer, ima veliku kuću, luksuzni automobil, jahtu u luci, smatra se da je on, prema nekom kriteriju, "uspješan", dok onaj koji sve to nema mora, dakle, biti "neuspješan". Da li je to baš zaista tako? Moto "više, brže, bolje" koji prevladava u današnjem načinu života, tjera ljude u ekstremna ponašanja. Odatle potječe i onaj nezdravi oblik perfekcionizma kada se čini da nikada nećemo moći biti savršeni, a samim time ni "uspješni".

Osjećaj stalnog neuspjeha i nemoći povezane s time, vodi do fizičkih i psihičkih bolesti. Zato je potrebno stalno naglašavati da je neuspjeh mit, opsjena, varka. Negativan ishod neke radnje ne mora biti neuspjeh, mi ga takvim činimo. Ono što može otkloniti mit o neuspjehu i raspršiti naš strah od neuspjeha je ljubav. Drevna izreka kaže: "Strah je zakucao na vrata. Otvorila ih je Ljubav i nije bilo nikoga."

Ljubav koja otklanja strah od neuspjeha počinje ljubavlju prema sebi. Ako sebe zavolimo i počnemo se poštivati, strah će nestati. Postignemo li ishod kojem se drugi smiju, i mi ćemo se nasmijati. Sve će postati lako bez tereta neuspjeha. Kada se ispunimo ljubavlju, strah ne može opstati. Zato se napunite ljubavlju prema sebi, drugima, onome što radite, prema svom planetu i životu na njemu. Slušajte samo svoju glazbu i plešite sa životom bez straha od neuspjeha!

O tišini i spokoju

Kaže mi prijateljica: "Već dugo nisi ništa napisala za blog. Zašto šutiš?" I ja opet šutim na to. Kako objasniti što se događa kad riječi presuše? Nekada sve zuji u glavi od riječi koje traže svoj izlaz van, nekada ih uopće nema, samo tišina.

Što se nalazi onkraj riječi, u carstvu tišine? Ja tu pronađem svoj mirni kutak, svoju malu oazu spokoja. Ponekad treba osjetiti barem na jedan tren taj mir kada misli utihnu, a riječi pobjegnu. Ionako nema riječi koje bi ga opisale.

Međutim, ljudi često bježe od svog osjećaja unutarnjeg mira. Naći svoj unutarnji spokoj znači prestati misliti, zaustaviti razgovor sa samim sobom. Mnogi ne znaju kako to učiniti ili se jednostavno boje tog čina. Nije uobičajeno ne misliti. Toliko toga se događa svakog dana. Kako onda prestati razmišljati o svemu što nam se zbiva?

Žao mi je što to moram reći, ali nema univerzalnog recepta. Svatko ima svoj način ako zaista želi utišati misli. Ja sam valjda sretna osoba jer se meni to dešava prirodno. Naprosto mi riječi povremeno ispare iz glave i to je znak da onda postepeno izbacim i misli. Neki bi takva moja stanja nazvali glupost ili tupost. Stručniji bi možda rekli da sam opet depresivna ili da imam stvaralačku blokadu. Iako je sve to moguće, ovo ipak nije to. Moja "tišina misli" je za mene vrijeme spokoja, kada se mozak odmara i čisti od previše informacija. To su trenuci zasluženog mira, kada se ne razmišlja nego se samo čudi i divi ljepoti života.

Kako se to uklapa u filozofiju plesa sa životom? Uklapa se savršeno. U svakom plesu postoji jedan trenutak mira kada se iz okretanja u jednu stranu, zastane na tren da bi se moglo početi okretati na drugu stranu. Ti kratkotrajni zastoji u plesu se ni ne primjećuju, ali su potrebni da bi ples tekao glatko.

Zbog toga se ne treba bojati trenutaka tišine ni bježati od njih. Ako ne mislimo neko vrijeme, ne znači da smo glupi. To su vrijedni trenuci kada, izbacivši misli, osjećamo sebe i svijet u kojem živimo kao jednu cjelinu. Oni čine povratak našoj stvarnoj prirodi, onaj kratki zastoj koji nam je prijeko potreban da bi još radosnije nastavili okretati se u našem plesu sa životom.