O tišini i spokoju

Kaže mi prijateljica: "Već dugo nisi ništa napisala za blog. Zašto šutiš?" I ja opet šutim na to. Kako objasniti što se događa kad riječi presuše? Nekada sve zuji u glavi od riječi koje traže svoj izlaz van, nekada ih uopće nema, samo tišina.

Što se nalazi onkraj riječi, u carstvu tišine? Ja tu pronađem svoj mirni kutak, svoju malu oazu spokoja. Ponekad treba osjetiti barem na jedan tren taj mir kada misli utihnu, a riječi pobjegnu. Ionako nema riječi koje bi ga opisale.

Međutim, ljudi često bježe od svog osjećaja unutarnjeg mira. Naći svoj unutarnji spokoj znači prestati misliti, zaustaviti razgovor sa samim sobom. Mnogi ne znaju kako to učiniti ili se jednostavno boje tog čina. Nije uobičajeno ne misliti. Toliko toga se događa svakog dana. Kako onda prestati razmišljati o svemu što nam se zbiva?

Žao mi je što to moram reći, ali nema univerzalnog recepta. Svatko ima svoj način ako zaista želi utišati misli. Ja sam valjda sretna osoba jer se meni to dešava prirodno. Naprosto mi riječi povremeno ispare iz glave i to je znak da onda postepeno izbacim i misli. Neki bi takva moja stanja nazvali glupost ili tupost. Stručniji bi možda rekli da sam opet depresivna ili da imam stvaralačku blokadu. Iako je sve to moguće, ovo ipak nije to. Moja "tišina misli" je za mene vrijeme spokoja, kada se mozak odmara i čisti od previše informacija. To su trenuci zasluženog mira, kada se ne razmišlja nego se samo čudi i divi ljepoti života.

Kako se to uklapa u filozofiju plesa sa životom? Uklapa se savršeno. U svakom plesu postoji jedan trenutak mira kada se iz okretanja u jednu stranu, zastane na tren da bi se moglo početi okretati na drugu stranu. Ti kratkotrajni zastoji u plesu se ni ne primjećuju, ali su potrebni da bi ples tekao glatko.

Zbog toga se ne treba bojati trenutaka tišine ni bježati od njih. Ako ne mislimo neko vrijeme, ne znači da smo glupi. To su vrijedni trenuci kada, izbacivši misli, osjećamo sebe i svijet u kojem živimo kao jednu cjelinu. Oni čine povratak našoj stvarnoj prirodi, onaj kratki zastoj koji nam je prijeko potreban da bi još radosnije nastavili okretati se u našem plesu sa životom.