O ljubavi

Nedavno sam čula jedan izraz koji nisam sasvim razumjela - "izaći iz sebe". Smisao je bio da čovjek mora biti svjestan i sebe i okoline i ljudi koji ga okružuju, te sve to prihvatiti uzimajući u obzir i pozitivno i negativno, i svoje i tuđe. To mi se učinilo dosta teško i naporno, ako ne i nemoguće.

Dosta sam razmišljala o pojmu "izlaženja iz sebe" i u nastojanju da si ga razjasnim sam upotrijebila i tražilicu Google. I što mi je Google izbacio? Našla sam komentar jednog teksta kojeg odavno poznajem, ali ga nisam još doživjela u tom svjetlu. Radi se o Pavlovoj prvoj poslanici Korinćanima u dijelu koji govori o ljubavi (1 Kor 13).

Ljubav je po svojoj biti izlaženje iz sebe, nesebično davanje sebe, bez proračunatosti i bez očekivanja ikakve nagrade. Ona jednostavno uživa u tome da se daje.

Ljubav je snaga koja ruši sve zapreke. Ona prodire u sve tamne zakutke svijeta, pobjeđuje sebičnost, patnju i smrt. Bez ljubavi ostajemo neostvareni, nezadovoljni, nanosimo drugima boli, a i sami sebe osuđujemo na patnju.

Pavao ne definira ljubav jer smatra da je ljubav neopisiva riječima. Ljubav se shvaća logikom srca jer "srce ima svoje razloge koje razum ne razumije". Pravu ljubav prepoznajemo intuicijom.

Mjera ljudske vrijednosti je samo jedna, a to je ljubav. Ljubav se ne hvali, ne gleda sebe, ne veseli se nepravdi, spremno oprašta, ne pamti zlo, mirna je, blaga, tiha, prihvaća i čuva drugoga.

Ljubav je vječna, nema kraja. Sve se mijenja i nestaje, samo ljubav nosimo u vječnost. Stalnost postoji samo u ljubavi. Samo ljubav vrijedi i samo ona ostaje zauvijek. Sve ostalo nije ništa. Naše saznanje o ljubavi je samo djelomično, "a kad dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično". Moramo htjeti ići putem ljubavi.

Čin "izlaženja iz sebe" da bi prihvatili drugoga sa svim manama i vrlinama je čin ljubavi i poštovanja prema tom drugom. Međutim, ne smijemo zaboraviti osjećati ljubav i prema sebi, te biti blagi prema sebi i prihvatiti sebe takve kakvi jesmo kako bismo mogli prihvatiti druge onakve kakvi oni jesu. I kao što je majka Tereza rekla treba "činiti mala djela s velikom ljubavlju" jer zaista - put ljubavi je put prema istinskoj sreći.

Mrav koji je izašao iz kolone

Postavljamo li si ikada pitanje "Zašto sve ovo"? Ako si postavljamo takvo pitanje imamo li spreman konačan odgovor, takav da iza njega neće slijediti nova pitanja "Zašto"? To je vječno ispitivanje ima li život smisla koje traje od pamtivijeka. Traženje konačnog odgovora je zapravo traženje smisla.

A što ako ne postoji konačan odgovor? Što ako je život apsurdan? Možemo li reći da je život objektivno apsurdan ili je to samo naš osjećaj apsurdnosti? Ako je samo osjećaj, javlja li se sam od sebe ili je nečim uzrokovan?

Da bi uopće živjeli morali bismo vjerovati da ono što činimo ima smisla. Ako je sve svejedno i ako ništa nema smisla, onda ne bismo ni morali činiti ništa. Kao posljedica toga može se zaključiti da je život besmislen. I što onda? Trebamo li se odmah ubiti? Međutim, ako je sve besmisleno, onda je besmisleno i ubiti se.

Može li se živjeti sa spoznajom da je sve besmisleno? Mogući je izlaz napraviti odmak od svega što nam je poznato, postati mrav koji je izašao iz kolone i sada je promatra. Što on vidi? Vidi ostale mrave koji i dalje idu u koloni i rade što već mravi rade. Ali on vidi i okolinu ili bar dio okoline u kojoj se sve to zbiva. Drugim riječima, postaje svjestan konteksta mravljeg djelovanja. To ostali mravi u koloni ne mogu vidjeti jer su zaokupljeni svojim vlastitim aktivnostima.

Što može učiniti mrav koji je izašao iz kolone? On ima slobodu da učini što želi. Može se opet vratiti u kolonu ako zaključi da je to prava stvar. Može ostati na mjestu na kojem je i promatrati druge mrave do kraja svog mravljeg života. Može otići svojim putem i pridružiti se nekoj drugoj koloni mrava ili se sprijateljiti s nekom drugom vrstom insekata. Može i zauvijek hodati sam, istražujući razne puteve. Mogućnosti su bezbrojne.

Sloboda izbora mrava koji je izašao iz kolone je beskonačna. A sve što je potrebno je odluka da se napravi taj mali korak i izađe iz kolone. Ukoliko nam se baš sada čini da je život koji živimo besmislen i apsurdan, možda je vrijeme za odluku. Iskoračimo iz kolone i pogledajmo je sa strane. Možda se pojavi konačan odgovor na to vječito pitanje "Zašto ?". A ako i ne, barem imamo slobodu otići dalje nekim drugim putem tražiti smisao života i postojanja.