O čekanju i strpljivosti

Moram priznati da ja uopće nisam strpljiva osoba. Ne znam i ne volim čekati. Ne volim čekati u redovima ni u čekaonicama kod doktora ili zubara. Ne volim čekati ni na odgovore e-mailom ili nekom drugom vrstom komunikacije. Kao takva se uklapam u opći trend današnjeg užurbanog života čija je misao vodilja: "Bože, daj mi sve i to odmah!"

Težnja za povećanjem brzine dovela je do procvata komunikacijske tehnologije. Putem mobitela, računala, telekomunikacijskih mreža, svatko je dostupan svakome u svako doba dana (i noći ako to dozvoli) na svakom mjestu. Upravo taj porast opće dostupnosti označava smrt navike čekanja i uništenje vrline strpljivosti.

Prije neki dan sam pisala o tišini i spokoju. Rekla sam da je teško postići da misli utihnu. Unutarnji mir je teško doseći ako ne postoji navika čekanja u "vanjskom" svijetu. Zašto je tako teško čekati i biti strpljiv? Zato što je čekanje prisilno stanje mirovanja. U takvom stanju misli se ne utišaju nego, naprotiv, postaju sve glasnije i nametljivije. Sve ono o čemu tijekom uobičajenog vremena provedenog u radu ne stignemo misliti izbija na površinu u trenucima čekanja.

Sve brige, problemi, strahovi i ostale neugodne misli, inače potisnute, probiju se do svijesti tijekom tog prisilnog mirovanja. Nitko se ne želi suočiti s neugodom ni u jednom dijelu svog svjesnog dnevnog života. Moderna tehnologija je izmišljena da razbije muku čekanja. Sa novim mobitelima može se jako lijepo prekratiti vrijeme dok se čeka. Možemo nekoga nazvati, igrati se, pregledavati elektroničku poštu ili surfati Internetom. Sve te radnje obavljamo da ne bismo ostali sami sa svojim mislima. Ali to prekidanje čekanja kojekakvim aktivnostima ne znači da smo strpljivi.

Strpljivost je vrlina. To je sposobnost da se mučno čekanje podnosi na ugodan način. Što znači biti strpljiv? Strpljiv je onaj tko se može bez straha suočiti s vlastitim neugodnim mislima i pretvoriti ih u ugodne. To i ne može baš svatko, barem ne bez malo vježbe. Vježba se, u ovom slučaju, ne odnosi na utišavanje misli. Naprotiv, trenutke čekanja treba iskoristiti da se sretnemo sa onim što nas stvarno muči. Ono što pri tom treba ukloniti je naš strah od neugode. Pa što ako se odjednom sjetim nečeg tužnog? Što mi se može desiti? U najgorem slučaju ću se rasplakati, drugi ljudi će me možda gledati malo čudno, ali to je otprilike sve. A ja sam do kraja proživjela neugodnu misao nakon čega svakako slijedi olakšanje.

Vrlina strpljivosti je i vrlina hrabrosti, hrabrosti da prevladamo naš strah od neugodnosti. Nezgodno je u tome što smo izvor neugode mi sami. Na neki način je to hrabrost da se čovjek suoči sam sa sobom. Pogledajmo malo u sebe, barem u tim trenucima dok čekamo u redu na blagajni. Zar je zaista tako strašno to što ćemo vidjeti? Ne vjerujem. Pogledajte u sebe dok čekate i poklonite si osmijeh i neku lijepu riječ. Slijedeći put će već biti lakše čekati.