O sreći

Na ljetovanje u austrijskom Tirolu sam, bez puno očekivanja, ponijela knjižicu Arthura Schopenhauera "O životnoj mudrosti" ("Aphorismen zur Lebensweisheit"), ne nadajući se da ću je i pročitati. Međutim, pokazala se potpuno prikladna za ovo mjesto i priliku. Schopenhauer, kojeg ja ponekad zovem "staro gunđalo", u ovom svom djelcu raspravlja o tome što je potrebno da bi čovjek bio sretan.

Ljudske karakteristike potrebne za sreću, on u grubo dijeli na slijedeće: ono što čovjek jeste, ono što čovjek ima i ono što čovjek predstavlja. Pri tom kaže da je za sreću najbitnije ono što čovjek jeste, tj. kakav je čovjek u sebi i za sebe samog. Ono što čovjek ima ili kako se predstavlja, tj. kako ga vide drugi, nije toliko bitno za sreću, dapače može biti i štetno.

Chamfort opet kaže da "sreća nije jednostavna stvar; vrlo ju je teško naći u sebi, a nemoguće ju je naći na nekom drugom mjestu". Slažem se sa "starim gunđalom", Schopenhauerom, da je za blagostanje čovjeka najvažnije ono što postoji u njemu samom, u tome se nalazi njegovo unutarnje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo. Ono što je čovjek sam po sebi ga prati i u samoći i to mu nitko ne može dati ni oduzeti.

Međutim, ljudi najviše traže sreću izvan sebe samih, nadajući se da će je postići materijalnim bogatstvom ili slavom i zbog toga su zapravo nesretni. "Staro gunđalo" kaže još da su dva neprijatelja ljudske sreće bol i dosada. Bol nastaje zbog nevolje i neimaštine, dok blagostanje i izobilje rađaju dosadu. Paradoks je u tome da čovjek nastoji izbjeći nesreću koju donosi bol zbog neimaštine gomilajući materijalno bogatstvo, ali ne nalazi sreću jer ga, kad to postigne, čeka druga nesreća - dosada koja proizlazi iz unutarnje praznine. Ono što je bitno za sreću nije vanjsko bogatstvo ni priznanje drugih ljudi nego unutarnje bogatstvo, tj. bogatstvo i vedrina duha.

Kakva je veza između Schopenhauerovih razmišljanja i planina u Tirolu? Meni su njegove riječi nekako prirodno "sjele" upravo u ovom prekrasnom krajoliku. I ovaj tekst pišem dok sjedim na vrhu Schoenjoch (Lijepi prijevoj) na oko 2500 m visine. Pogled se pruža nadaleko na okolne planine i mjesta u dolini. Na ovakvim mjestima čovjek može spoznati sve strane sreće. Veličanstveni vrhunci tjeraju na pogled u samog sebe jer se ovdje javlja osjećaj vlastite beznačajnosti u usporedbi s predivnom prirodom.

Ali ako se ne postigne sklad unutarnjeg sebe sa vanjskom prirodom, boravak na ovom mjestu je beskoristan. Biti jedno s prirodom je krajnji cilj. To se može postići hodajući planinskim stazama i dolaskom na neki od vrhova. Međutim, nakon nekog vremena postavlja se pitanje: da li je povratak moguć? Ono što se naziva "civilizacijom", iako prenapučeno ljudima, zapravo je mjesto praznine i osamljenosti. I taj osjećaj sam proživjela za vrijeme jednodnevnog posjeta Innsbrucku. U nekim drugim uvjetima divila bih se ljepoti grada, naročito starog dijela, ali ovom prilikom sam jedva čekala da se opet nađem negdje na planini.

Sreća koja dolazi od jedinstva s prirodom je neprocjenjiva. Tu čovjek može zaista naći samog sebe i prihvatiti se onakvim kakvim je. Zadivljenost prirodom prerasta u osjećaj ljubavi. Najprije se osjeća ljubav prema prirodi koja se višestruko vraća od same prirode, pa tako nekako čovjek uspije osjetiti i ljubav prema samom sebi i konačno prema cijelom svijetu. S takvim osjećajem sveobuhvatne ljubavi može se vratiti natrag u "civilizaciju". Što dulje takav osjećaj potraje, manje će se osjetiti praznina, usamljenost i otuđenost velegradova.

Tajna sreće je zapravo u ljubavi prema samom sebi, prihvaćanju samog sebe sa svim manama i vrlinama. Stabilnost koja iz toga proizlazi donosi tu tako potrebnu vedrinu duha i sposobnost nošenja sa svakodnevnicom koja često nije lijepa.

Međutim, bijeg u prirodu i povratak samom sebi je uvijek moguć. Ne mora se otići baš u planine Tirola, može to biti i neka obližnja livada ili potok, bilo koje mjesto gdje se može osjetiti jedinstvo s prirodom. I taj zametak sreće treba zadržati što je moguće dulje. S vremenom osjećaj sreće možda postane i trajan.

Sreća nije nešto što padne s neba, treba je aktivno tražiti. Naravno, ako čovjek želi biti sretan i ne boji se sreće. Postoji i strah od vlastite sreće, ali to je kompleksna tema o kojoj ću pisati neki drugi put. Sada se trenutno prepuštam osjećaju sreće na mom omiljenom vrhu Schoenjoch.

O strahu od promjena

Činjenica je da se ljudi, od kada postoje, stalno nečega boje. Nekada su prijetnje stvarne, nekada nisu. Strah je zdrav kada je opravdan. Neustrašivi heroji postoje samo u bajkama. Strah izaziva reakciju "bori se ili bježi". Ili ćemo pobijediti opasnost ili pobjeći od nje, nema treće mogućnosti.

Međutim, što kada se bojimo imaginarnih prijetnji, nečega što postoji samo u nama samima? Čini se da nam je najveća takva opasnost - promjena. Ljudi se teško mire s promjenama postojećeg stanja čak iako stvari idu na bolje.

Promjene su sastavni dio života, doživljavamo ih svakodnevno. Noć zamjenjuje dan, mijenja se vrijeme, godišnja doba prolaze...Zašto onda postoji toliki strah od promjene? Zapravo je više strahova tu ujedinjeno. Najčešće se bojimo da ćemo izgubiti kontrolu nad postojećim stanjem, bojimo se negativnog ishoda, bojimo se nepoznatog, bojimo se izaći iz svoje vlastite zone sigurnosti i udobnosti. Također se bojimo promjena ustaljenih navika. Navike je vrlo teško promijeniti. Navike nam daju osjećaj sigurnosti i stabilnosti.

Međutim, taj osjećaj sigurnosti je na "krhkim nogama" jer ga obično tražimo u svijetu izvan nas samih. Takva je sigurnost zasnovana na posjedovanju materijalnih stvari kao što su posjedovanje kuće ili stana, auta, sigurnog stalnog posla, pa na neki način i posjedovanje veza s drugim ljudima jer se i brak ili emotivna veza očituju kao vlasništvo nad drugom osobom. Naglasak je na "imati", posjedovanje stvara sigurnost.

Ali ako se dogodi neka neočekivana promjena, npr. otkaz na poslu, smrt ili odlazak voljene osobe, cijeli naš "sigurni" svijet se može urušiti. To se događa zato jer je naš osjećaj sigurnosti postavljen na krivoj osnovi. Borimo se da bi stekli stvari (i osobe) koje se smatraju neophodnima da bi postigli svoj psihološki mir, ali kada ih zbog nečega izgubimo, gubimo i vlastitu stabilnost.

Tek spoznaja da ništa zapravo ne posjedujemo može nam dati snagu da prevladamo strah od promjene i prihvatimo promjenu kao vrijedno životno iskustvo. Međutim, svaka promjena traži od nas ulaganje energije, a to može djelovati zastrašujuće. Često se tu javlja misao: "Ja to ne mogu, preteško je to za mene."

Da bi uspješno prihvatili i proživjeli promjenu moramo se suočiti sa svojim strahovima. Ako to učinimo, oni gube moć nad nama. Mnogo naše energije ostalo je zarobljeno u odnosima s ljudima koji su nas nekada u prošlosti povrijedili ili koje smo mi povrijedili. Tu postoje i drugi osjećaji osim straha - osjećaji tuge, krivnje, napuštenosti...Strah koji ostaje proizlazi iz nemogućnosti suočavanja s tim negativnim osjećajima.

Promjene traže od nas snagu da pogledamo sami sebe u lice i prihvatimo sebe onakve kakvi jesmo. Svaka promjena sadrži rizike. Nešto ćemo nepovratno izgubiti ili morati zaboraviti, ali to su gubici koji će otvoriti prolaz novim, stabilnijim i boljim vrijednostima. Tu postoji još jedan problem. Dosta često se bojimo i uspjeha jer uspjeh predstavlja nove zahtjeve na vlastitu svijest.

Svaka promjena donosi sumnje i preispitivanje samog sebe. Međutim, bez promjena nema kretanja prema naprijed. Promjene su naši životni testovi. Prava, istinska sigurnost leži u nama samima, a ona proizlazi iz načina na koji se nosimo s promjenama.

Promjene treba prihvatiti svjesno i znati da unutar nas postoji neiscrpan izvor energije koji nam pomaže da prođemo kroz promjenu. Iz svake promjene možemo izaći snažniji, čvršći, sigurniji u sebe i bogatiji za jedno životno iskustvo. Zbog toga, dopustimo si promjene i smanjimo strah koji nas koči da prihvatimo promjenu na pozitivan način. Možda je proces promjene turbulentan i neugodan, ali nagrada je postignuta smirenost, vedrina i istinska sigurnost.

O pričama, mitovima i legendama

Postoji priča o orlu koji, kada napuni četrdeset godina, da bi preživio i poživio daljnjih trideset godina, mora proći kroz mučnu preobrazbu odbacivanja starog kljuna, kandži i perja. Tek oni orlovi koji u razdoblju od pet mjeseci uspiju u zamjeni starih "dijelova" novim imaju šansu za novi život.

Ova urbana legenda nema uporište u stvarnom životu orlova, ali ona je ipak lijepa metafora o važnosti promjene. Govori o tome da mnogo puta, kako bismo preživjeli, moramo započeti proces promjene. Ponekad se treba riješiti starih sjećanja, navika i ostalih običaja iz prošlosti jer jedino oslobođeni od bremena prošlosti možemo iskoristiti vrijeme sadašnjosti. To je priča o ponovnom rađanju kada se čini da su okovi prošlosti preteški i da vuku u smrt. Nije to jedina takva priča. U kulturnoj riznici čovječanstva puno je sličnih priča, mitova i legendi.

Međutim, kaže mi jedan prijatelj da nema koristi od lažnih metafora. Ako nije zasnovana na istinitim činjenicama, poruka nije vrijedna. Ali da li zaista uvijek trebamo istinu? I što je zapravo istina? Stara je mudrost da koliko ima ljudi toliko ima i istina. Istina je ovisna o kutu promatranja, a izražena je riječima onog koji promatra. A ljudi vole pričati priče.

Nekada, u mladim danima, napisala sam i ja priču o ptici. Evo je:

To se desilo u davna vremena. Ljudi su se tek budili. Nebom je preletjela ptica plamenog repa i perja svih mogućih boja. Bila je prelijepa. Ljudi su je mogli vidjeti i diviti joj se u svakom kutku svijeta. Bila je na nebu nekoliko dana i noći i zatim je nestala. Ljudi su još dugo pričali o njoj kao o neviđenom čudu. S vremenom su te priče dobivale sve više detalja i sve više različitih događaja i lica. Na kraju se u njima uopće više nije spominjala ptica ili možda sasvim malo i kao usput.

Skeptici će reći da se ovdje radi o prolasku nekog nebeskog tijela, vjerojatno komete, u ranim danima ljudske povijesti. No, ovo je zapravo priča o stvaranju mita. Nije uistinu važno da li se neki događaj desio i što se stvarno desilo. Ono što ostaje u sjećanju ljudi je priča, mit ili legenda. Prvobitna priča nije data jednom zauvijek. I ona ima svoj životni vijek i razvoj. Na kraju taj prvobitni motiv može sasvim i nestati, a ono što ostaje je poruka ili pouka, metafora ili parabola.

Ovaj životni vijek i razvoj priče je osnova svih ljudskih vjerovanja. Sve religije svijeta zasnovane su na nekom mitu ili legendi. Vjera znači ne sumnjati u datu priču. Neki će reći da postoji znanost, eksperiment i egzaktno dokazivanje. No što ako je to samo drugi način da se ispriča priča?

Ljudi pričaju priče o sebi i svijetu u kojem žive na različite načine. Tko traži istinu uvijek će je naći. Jedna zenrinkushu izreka kaže: Istina je kao tigar, ali sa puno rogova; kao krava, ali bez repa.

Ja vjerujem u priče. Volim bajke, legende i mitove jer oni pričaju istinu koja je izdržala test vremena i promjena. Kao orao koji se ponovno rađa nakon mučnih preobrazbi, tako i priče prolaze mučne testove stvarnosti da bi uvijek iznova unosile smisao i ljepotu u ljudske živote.

Imati ili biti

Upravo sam pročitala knjigu Ericha Fromma "Imati ili biti" i divim se dubini njegovih misli. Čini se da ništa ne gubi na aktualnosti, dapače težina njegovih riječi je svakim danom sve veća.

Svakako se slažem s njim da još uvijek živimo u "gramzljivom društvu" - društvu u kojem je stjecanje, posjedovanje i stvaranje profita osnovni način života. Živi se u skladu sa filozofijom "imanja". Stvari koje posjedujemo su osnova za naš osjećaj identiteta: "Ja sam ono što imam" - tijelo, kuću, auto, novac, moć, znanje, itd.

Priroda postojanja zasnovana na imanju potječe iz privatnog vlasništva. Važno je jedino stjecanje takvog vlasništva i pravo da se sačuva stečeno. Kapitalizam, društveni poredak koji se zasniva na neotuđivom pravu posjedovanja privatnog vlasništva, danas je dominirajući ustroj ljudskog života u većem dijelu svijeta. Protivnika kao da više i nema od urušavanja komunističkog bloka.

Pitanje je da li zaista toliko puno ljudi danas živi "krivo"? I što je zapravo krivo, a što ispravno? Ispravan način života je onaj koji doprinosi fizičkom i psihičkom zdravlju pojedinca. Težiti imanju je, u neku ruku, psihodelično. Čovjek je primoran na neprekidnu aktivnost usmjerenu isključivo na zgrtanje stvari, a i prema nematerijalnim vrijednostima se odnosi kao prema stvarima. Osim novca i imetka moguće je zgrtati i znanje (koje se definira kao gomilanje informacija), društveni položaj, slavu i moć. Nezdravi aspekt u tome je što se nikada ne može stati, uvijek je potrebno imati još više tog "nečega". Rezultati takvog načina života su praznina, očaj, fizičke i mentalne bolesti.

Moguća alternativa je živjeti životom "bivanja": "Ja sam ono što jesam" - osoba koja postoji, misli, osjeća i voli. Naglasak je na mogućnosti osjećanja i izražavanja osjećaja. U životu koji se oslanja samo na "imati" osjećaji su nepotrebni, čak su i smetnja. Ne može se iskorištavati nekoga u svrhu stjecanja profita ako se prema njemu nešto osjeća ili ga se gleda kao drugo ljudsko biće. U načinu života "imanja" drugi ljudi su samo stvari, u načinu "bivanja" drugi ljudi su ljudska bića.

Ako živim načinom "imanja" i sebe doživljavam kao stvar. Ako živim načinom "bivanja" moram sebe vidjeti kao ljudsko biće sa svim svojim slabostima i manama, ali i vrijednostima i vrlinama. To često puta nije lako. Toliko smo navikli sebe promatrati kao stvari i skrivati emocije da nam je postalo teško pogledati u ono što stvarno jesmo. Naši osjećaji nas zbunjuju, a ponekad i plaše.

Netko tko je duboko ukorijenjen u načinu "imanja" teško će prijeći u način "bivanja". O promjeni načina života razmišlja se samo u slučaju veće nevolje, na primjer teške bolesti. A i tada se rijetko uviđa da je bolest možda i nastala upravo zbog toga što nismo dovoljno bili ono što "jesmo", nego smo igrali neku ulogu da bismo nešto "imali". Raskorak između "imati" i "biti" može biti velik, a posljedice drastične.

Ne kažem da treba potpuno napustiti način imanja, ali ga treba najprije osvijestiti i onda svesti na razumnu mjeru. Nije neophodno imati više nego što nam je potrebno. Nažalost, mediji danas potiču sve veću potrošnju i zgrtanje materijalnih dobara. Da bi se na zdrav način uživalo u imanju potrebno je ne obazirati se na "ispiranje mozga" koje dolazi iz medija i glavnih društvenih strujanja.

Pravo "imanje" je zapravo "ne-imanje" ničeg nepotrebnog. Jedino uz zdrav pristup "imanju" možemo stvarno i "biti". Možemo biti cjelovita ljudska bića koja sebe i druge ljude doživljavaju kao vrijedne pripadnike ljudskog roda, a prirodu kao prijateljsku okolinu, a ne kao nešto što se mora pokoriti i imati. Jedino zdrav omjer "imanja" i "bivanja" omogućava zdrav i sretan život u zdravom svijetu.