O sreći

Na ljetovanje u austrijskom Tirolu sam, bez puno očekivanja, ponijela knjižicu Arthura Schopenhauera "O životnoj mudrosti" ("Aphorismen zur Lebensweisheit"), ne nadajući se da ću je i pročitati. Međutim, pokazala se potpuno prikladna za ovo mjesto i priliku. Schopenhauer, kojeg ja ponekad zovem "staro gunđalo", u ovom svom djelcu raspravlja o tome što je potrebno da bi čovjek bio sretan.

Ljudske karakteristike potrebne za sreću, on u grubo dijeli na slijedeće: ono što čovjek jeste, ono što čovjek ima i ono što čovjek predstavlja. Pri tom kaže da je za sreću najbitnije ono što čovjek jeste, tj. kakav je čovjek u sebi i za sebe samog. Ono što čovjek ima ili kako se predstavlja, tj. kako ga vide drugi, nije toliko bitno za sreću, dapače može biti i štetno.

Chamfort opet kaže da "sreća nije jednostavna stvar; vrlo ju je teško naći u sebi, a nemoguće ju je naći na nekom drugom mjestu". Slažem se sa "starim gunđalom", Schopenhauerom, da je za blagostanje čovjeka najvažnije ono što postoji u njemu samom, u tome se nalazi njegovo unutarnje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo. Ono što je čovjek sam po sebi ga prati i u samoći i to mu nitko ne može dati ni oduzeti.

Međutim, ljudi najviše traže sreću izvan sebe samih, nadajući se da će je postići materijalnim bogatstvom ili slavom i zbog toga su zapravo nesretni. "Staro gunđalo" kaže još da su dva neprijatelja ljudske sreće bol i dosada. Bol nastaje zbog nevolje i neimaštine, dok blagostanje i izobilje rađaju dosadu. Paradoks je u tome da čovjek nastoji izbjeći nesreću koju donosi bol zbog neimaštine gomilajući materijalno bogatstvo, ali ne nalazi sreću jer ga, kad to postigne, čeka druga nesreća - dosada koja proizlazi iz unutarnje praznine. Ono što je bitno za sreću nije vanjsko bogatstvo ni priznanje drugih ljudi nego unutarnje bogatstvo, tj. bogatstvo i vedrina duha.

Kakva je veza između Schopenhauerovih razmišljanja i planina u Tirolu? Meni su njegove riječi nekako prirodno "sjele" upravo u ovom prekrasnom krajoliku. I ovaj tekst pišem dok sjedim na vrhu Schoenjoch (Lijepi prijevoj) na oko 2500 m visine. Pogled se pruža nadaleko na okolne planine i mjesta u dolini. Na ovakvim mjestima čovjek može spoznati sve strane sreće. Veličanstveni vrhunci tjeraju na pogled u samog sebe jer se ovdje javlja osjećaj vlastite beznačajnosti u usporedbi s predivnom prirodom.

Ali ako se ne postigne sklad unutarnjeg sebe sa vanjskom prirodom, boravak na ovom mjestu je beskoristan. Biti jedno s prirodom je krajnji cilj. To se može postići hodajući planinskim stazama i dolaskom na neki od vrhova. Međutim, nakon nekog vremena postavlja se pitanje: da li je povratak moguć? Ono što se naziva "civilizacijom", iako prenapučeno ljudima, zapravo je mjesto praznine i osamljenosti. I taj osjećaj sam proživjela za vrijeme jednodnevnog posjeta Innsbrucku. U nekim drugim uvjetima divila bih se ljepoti grada, naročito starog dijela, ali ovom prilikom sam jedva čekala da se opet nađem negdje na planini.

Sreća koja dolazi od jedinstva s prirodom je neprocjenjiva. Tu čovjek može zaista naći samog sebe i prihvatiti se onakvim kakvim je. Zadivljenost prirodom prerasta u osjećaj ljubavi. Najprije se osjeća ljubav prema prirodi koja se višestruko vraća od same prirode, pa tako nekako čovjek uspije osjetiti i ljubav prema samom sebi i konačno prema cijelom svijetu. S takvim osjećajem sveobuhvatne ljubavi može se vratiti natrag u "civilizaciju". Što dulje takav osjećaj potraje, manje će se osjetiti praznina, usamljenost i otuđenost velegradova.

Tajna sreće je zapravo u ljubavi prema samom sebi, prihvaćanju samog sebe sa svim manama i vrlinama. Stabilnost koja iz toga proizlazi donosi tu tako potrebnu vedrinu duha i sposobnost nošenja sa svakodnevnicom koja često nije lijepa.

Međutim, bijeg u prirodu i povratak samom sebi je uvijek moguć. Ne mora se otići baš u planine Tirola, može to biti i neka obližnja livada ili potok, bilo koje mjesto gdje se može osjetiti jedinstvo s prirodom. I taj zametak sreće treba zadržati što je moguće dulje. S vremenom osjećaj sreće možda postane i trajan.

Sreća nije nešto što padne s neba, treba je aktivno tražiti. Naravno, ako čovjek želi biti sretan i ne boji se sreće. Postoji i strah od vlastite sreće, ali to je kompleksna tema o kojoj ću pisati neki drugi put. Sada se trenutno prepuštam osjećaju sreće na mom omiljenom vrhu Schoenjoch.