O sreći

Na ljetovanje u austrijskom Tirolu sam, bez puno očekivanja, ponijela knjižicu Arthura Schopenhauera "O životnoj mudrosti" ("Aphorismen zur Lebensweisheit"), ne nadajući se da ću je i pročitati. Međutim, pokazala se potpuno prikladna za ovo mjesto i priliku. Schopenhauer, kojeg ja ponekad zovem "staro gunđalo", u ovom svom djelcu raspravlja o tome što je potrebno da bi čovjek bio sretan.

Ljudske karakteristike potrebne za sreću, on u grubo dijeli na slijedeće: ono što čovjek jeste, ono što čovjek ima i ono što čovjek predstavlja. Pri tom kaže da je za sreću najbitnije ono što čovjek jeste, tj. kakav je čovjek u sebi i za sebe samog. Ono što čovjek ima ili kako se predstavlja, tj. kako ga vide drugi, nije toliko bitno za sreću, dapače može biti i štetno.

Chamfort opet kaže da "sreća nije jednostavna stvar; vrlo ju je teško naći u sebi, a nemoguće ju je naći na nekom drugom mjestu". Slažem se sa "starim gunđalom", Schopenhauerom, da je za blagostanje čovjeka najvažnije ono što postoji u njemu samom, u tome se nalazi njegovo unutarnje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo. Ono što je čovjek sam po sebi ga prati i u samoći i to mu nitko ne može dati ni oduzeti.

Međutim, ljudi najviše traže sreću izvan sebe samih, nadajući se da će je postići materijalnim bogatstvom ili slavom i zbog toga su zapravo nesretni. "Staro gunđalo" kaže još da su dva neprijatelja ljudske sreće bol i dosada. Bol nastaje zbog nevolje i neimaštine, dok blagostanje i izobilje rađaju dosadu. Paradoks je u tome da čovjek nastoji izbjeći nesreću koju donosi bol zbog neimaštine gomilajući materijalno bogatstvo, ali ne nalazi sreću jer ga, kad to postigne, čeka druga nesreća - dosada koja proizlazi iz unutarnje praznine. Ono što je bitno za sreću nije vanjsko bogatstvo ni priznanje drugih ljudi nego unutarnje bogatstvo, tj. bogatstvo i vedrina duha.

Kakva je veza između Schopenhauerovih razmišljanja i planina u Tirolu? Meni su njegove riječi nekako prirodno "sjele" upravo u ovom prekrasnom krajoliku. I ovaj tekst pišem dok sjedim na vrhu Schoenjoch (Lijepi prijevoj) na oko 2500 m visine. Pogled se pruža nadaleko na okolne planine i mjesta u dolini. Na ovakvim mjestima čovjek može spoznati sve strane sreće. Veličanstveni vrhunci tjeraju na pogled u samog sebe jer se ovdje javlja osjećaj vlastite beznačajnosti u usporedbi s predivnom prirodom.

Ali ako se ne postigne sklad unutarnjeg sebe sa vanjskom prirodom, boravak na ovom mjestu je beskoristan. Biti jedno s prirodom je krajnji cilj. To se može postići hodajući planinskim stazama i dolaskom na neki od vrhova. Međutim, nakon nekog vremena postavlja se pitanje: da li je povratak moguć? Ono što se naziva "civilizacijom", iako prenapučeno ljudima, zapravo je mjesto praznine i osamljenosti. I taj osjećaj sam proživjela za vrijeme jednodnevnog posjeta Innsbrucku. U nekim drugim uvjetima divila bih se ljepoti grada, naročito starog dijela, ali ovom prilikom sam jedva čekala da se opet nađem negdje na planini.

Sreća koja dolazi od jedinstva s prirodom je neprocjenjiva. Tu čovjek može zaista naći samog sebe i prihvatiti se onakvim kakvim je. Zadivljenost prirodom prerasta u osjećaj ljubavi. Najprije se osjeća ljubav prema prirodi koja se višestruko vraća od same prirode, pa tako nekako čovjek uspije osjetiti i ljubav prema samom sebi i konačno prema cijelom svijetu. S takvim osjećajem sveobuhvatne ljubavi može se vratiti natrag u "civilizaciju". Što dulje takav osjećaj potraje, manje će se osjetiti praznina, usamljenost i otuđenost velegradova.

Tajna sreće je zapravo u ljubavi prema samom sebi, prihvaćanju samog sebe sa svim manama i vrlinama. Stabilnost koja iz toga proizlazi donosi tu tako potrebnu vedrinu duha i sposobnost nošenja sa svakodnevnicom koja često nije lijepa.

Međutim, bijeg u prirodu i povratak samom sebi je uvijek moguć. Ne mora se otići baš u planine Tirola, može to biti i neka obližnja livada ili potok, bilo koje mjesto gdje se može osjetiti jedinstvo s prirodom. I taj zametak sreće treba zadržati što je moguće dulje. S vremenom osjećaj sreće možda postane i trajan.

Sreća nije nešto što padne s neba, treba je aktivno tražiti. Naravno, ako čovjek želi biti sretan i ne boji se sreće. Postoji i strah od vlastite sreće, ali to je kompleksna tema o kojoj ću pisati neki drugi put. Sada se trenutno prepuštam osjećaju sreće na mom omiljenom vrhu Schoenjoch.

O strahu od promjena

Činjenica je da se ljudi, od kada postoje, stalno nečega boje. Nekada su prijetnje stvarne, nekada nisu. Strah je zdrav kada je opravdan. Neustrašivi heroji postoje samo u bajkama. Strah izaziva reakciju "bori se ili bježi". Ili ćemo pobijediti opasnost ili pobjeći od nje, nema treće mogućnosti.

Međutim, što kada se bojimo imaginarnih prijetnji, nečega što postoji samo u nama samima? Čini se da nam je najveća takva opasnost - promjena. Ljudi se teško mire s promjenama postojećeg stanja čak iako stvari idu na bolje.

Promjene su sastavni dio života, doživljavamo ih svakodnevno. Noć zamjenjuje dan, mijenja se vrijeme, godišnja doba prolaze...Zašto onda postoji toliki strah od promjene? Zapravo je više strahova tu ujedinjeno. Najčešće se bojimo da ćemo izgubiti kontrolu nad postojećim stanjem, bojimo se negativnog ishoda, bojimo se nepoznatog, bojimo se izaći iz svoje vlastite zone sigurnosti i udobnosti. Također se bojimo promjena ustaljenih navika. Navike je vrlo teško promijeniti. Navike nam daju osjećaj sigurnosti i stabilnosti.

Međutim, taj osjećaj sigurnosti je na "krhkim nogama" jer ga obično tražimo u svijetu izvan nas samih. Takva je sigurnost zasnovana na posjedovanju materijalnih stvari kao što su posjedovanje kuće ili stana, auta, sigurnog stalnog posla, pa na neki način i posjedovanje veza s drugim ljudima jer se i brak ili emotivna veza očituju kao vlasništvo nad drugom osobom. Naglasak je na "imati", posjedovanje stvara sigurnost.

Ali ako se dogodi neka neočekivana promjena, npr. otkaz na poslu, smrt ili odlazak voljene osobe, cijeli naš "sigurni" svijet se može urušiti. To se događa zato jer je naš osjećaj sigurnosti postavljen na krivoj osnovi. Borimo se da bi stekli stvari (i osobe) koje se smatraju neophodnima da bi postigli svoj psihološki mir, ali kada ih zbog nečega izgubimo, gubimo i vlastitu stabilnost.

Tek spoznaja da ništa zapravo ne posjedujemo može nam dati snagu da prevladamo strah od promjene i prihvatimo promjenu kao vrijedno životno iskustvo. Međutim, svaka promjena traži od nas ulaganje energije, a to može djelovati zastrašujuće. Često se tu javlja misao: "Ja to ne mogu, preteško je to za mene."

Da bi uspješno prihvatili i proživjeli promjenu moramo se suočiti sa svojim strahovima. Ako to učinimo, oni gube moć nad nama. Mnogo naše energije ostalo je zarobljeno u odnosima s ljudima koji su nas nekada u prošlosti povrijedili ili koje smo mi povrijedili. Tu postoje i drugi osjećaji osim straha - osjećaji tuge, krivnje, napuštenosti...Strah koji ostaje proizlazi iz nemogućnosti suočavanja s tim negativnim osjećajima.

Promjene traže od nas snagu da pogledamo sami sebe u lice i prihvatimo sebe onakve kakvi jesmo. Svaka promjena sadrži rizike. Nešto ćemo nepovratno izgubiti ili morati zaboraviti, ali to su gubici koji će otvoriti prolaz novim, stabilnijim i boljim vrijednostima. Tu postoji još jedan problem. Dosta često se bojimo i uspjeha jer uspjeh predstavlja nove zahtjeve na vlastitu svijest.

Svaka promjena donosi sumnje i preispitivanje samog sebe. Međutim, bez promjena nema kretanja prema naprijed. Promjene su naši životni testovi. Prava, istinska sigurnost leži u nama samima, a ona proizlazi iz načina na koji se nosimo s promjenama.

Promjene treba prihvatiti svjesno i znati da unutar nas postoji neiscrpan izvor energije koji nam pomaže da prođemo kroz promjenu. Iz svake promjene možemo izaći snažniji, čvršći, sigurniji u sebe i bogatiji za jedno životno iskustvo. Zbog toga, dopustimo si promjene i smanjimo strah koji nas koči da prihvatimo promjenu na pozitivan način. Možda je proces promjene turbulentan i neugodan, ali nagrada je postignuta smirenost, vedrina i istinska sigurnost.