O radoholizmu

Na današnjoj jutarnjoj kavi razgovarali smo o jednoj osobi koja živi u stalnom grču i napetosti u zadnje vrijeme zbog toga što radi i studira uz posao. To me je odvuklo u razmišljanja o pretjeranom radu koji ne donosi užitak i o bolesti našeg doba - radoholizmu.

U današnjem natjecateljskom okruženju radoholizam je bolest, obilježena ovisnošću o radu. Kao i svaka ovisnost, odnosno opsjednutost, ona je ozbiljan problem i povod za uznemirenost same pogođene osobe, njene obitelji i prijatelja. Kao i kod ostalih ovisnosti, riječ je o popunjavanju unutarnje praznine, koja dolazi uz osjećaj manje vrijednosti.

Ova ovisnost je društveno prihvaćena u našoj kulturi. Cjelokupna naša kultura, naime, usuglašena je sa aktivnošću u smislu poslovanja i sa poslovanjem u smislu zaposlenosti poslovno, da bi se imao poslovni uspjeh. Najveći broj ljudi je stvarno toliko "aktivan" da ne bi mogao podnijeti da ništa ne radi, čak se i takozvano slobodno vrijeme pretvara u drugu formu aktivnosti.

Međutim, radoholičar je opsjednut radom čak i ako nema prave potrebe, tj. čak i kad ima dovoljno novca. Radoholizam je, prema Susan Jeffers, droga, sredstvo bijega. Omogućava ovisniku da pođe u drugom smjeru kako se ne bi morao suočiti sa svojom unutarnjom boli, sa snažnim osjećajem praznine, ili nedostatkom vrijednosti, ili s nesposobnošću da ostvari smislene veze, ili sa svojim strahom da nema dovoljno, ili da nije dovoljno dobar. Kad nije zaokupljen poslom, radoholičar je prisiljen pitati se:"Tko sam, što sam i zašto jesam - ako nisam zaposlen radeći, radeći, radeći..."

Fromm kaže u "Revoluciji nade" da najveći broj ljudi ne priznaje ni samima sebi da osjeća strah, dosadu, usamljenost ili beznađe; ovi osjećaji ostaju nesvjesni. Za to postoji jedan jak razlog: prema našim socijalnim obrascima ponašanja ne očekuje se da se jedan uspješan čovjek plaši ili dosađuje ili da je usamljen. On mora smatrati ovaj svijet za najbolji od svih svjetova; i da bi imao najbolje šanse za uspon, on mora u sebi potisnuti strah i sumnju, depresiju, dosadu i beznađe.

Susan Jeffers kaže da ovisnost radoholizma uzrokuje borbu sa životom. Da se ne bi borili sa životom nego zaplesali s njime treba se osloboditi ovisnosti o radu, suočiti se sa sobom i svojim strahovima. Treba sebi reći da smo svi dovoljno dobri i da savršenstvo ne postoji. "Dovoljno" je čudesna riječ. Moramo podsjetiti sebe da, ako damo sve od sebe - pobijedili ili izgubili - napravili smo dovoljno i jesmo dovoljno. Naš cilj je uživati , i u životu i u radu, a ne dostići savršenstvo.