Nemam vremena

Svakidašnja mantra modernog čovjeka je: "Nemam vremena. Imam puno posla." Najčešći odgovor koji se čuje kada se obratimo nekom je: "Žao mi je. Baš sam sada u velikoj gužvi. Kasnije..." A to "kasnije" nikada ne dođe. Užurbanost i kronično pomanjkanje vremena su postali stil života.

Otkud sada odjednom toliki nedostatak vremena? Vrijeme se nije promijenilo, ono uvijek teče isto. Promijenila se samo opća ljudska percepcija protoka vremena.

Što to znači nemati dovoljno vremena zbog previše posla? Više je mogućih razloga. Jedan je ne znati dobro organizirati posao. Obično ljudi ne mogu dobro uočiti što su stvarni prioriteti. Sve je jednako važno i svemu se pristupa s istim intenzitetom. To zna iscrpiti i stvoriti osjećaj nedostatka vremena. Međutim, u sredinama gdje postoji strogo određeni raspored aktivnosti, kao što je, na primjer, u vojsci ili u samostanima, takav problem ne postoji. Problem nedostatka vremena postoji samo u nedovoljno uređenim sustavima sa manjim ili većim stupnjem kaotičnosti. Kako je veći dio današnjeg društva upravo takav neuređeni sustav, "nemam vremena" je naziv za kroničnu bolest modernog doba.

Drugi slučaj je da je to svojevrsna slika sebe koju "prodajemo" drugima. "Ja imam tako puno posla!" može značiti "Ja sam jako važan. Moje vrijeme je dragocjeno. Borite se za trenutak moje pažnje!" Naravno da to nije stvarna važnost nego prikriveni kompleks manje vrijednosti. Nesigurnost i strah od odbijanja najlakše će se zamaskirati stalnim nedostatkom vremena i prevelikom zaposlenošću. Osoba koja je sigurna u sebe i svoje vrijednosti uvijek će imati dovoljno vremena za druge ljude.

Na kraju, fraza "Nemam vremena, baš sam sada u velikoj gužvi." je i dobar izgovor. Ako ne želimo razgovarati s nekim najlakše je reći da smo baš sada u velikom poslu. To je izgovor koji će svi prihvatiti. Reći, na primjer: "Ne želim sada razgovarati s tobom jer želim biti malo sam(a)" je već puno manje prihvatljiv razlog odbijanja komunikacije.

Dakle, "nemati vremena" je, po mom mišljenju, samo varka. Ili ne znamo kako obaviti svoj posao učinkovito, ili se želimo praviti važni, ili želimo izbjeći razgovor s nekim. Nedostatak vremena je odraz vlastite slabosti. Nemati vremena znači nemati vremena za sebe. Jedini put do pronalaženja obilja vremena je naći dovoljno vremena za pogled u sebe.

Da li nam se sviđa slika koju vidimo? Da li volimo sebe dovoljno? Ako su odgovori pozitivni, onda ste već otkrili tajnu izgubljenog vremena i imate sve vrijeme ovog svijeta. Međutim, ako su odgovori negativni, moramo se posvetiti stvarnom problemu, a to nije nedostatak vremena nego nedostatak ljubavi prema sebi. Tek kada sebe dovoljno volimo i poštujemo, možemo to isto osjećati i prema drugim ljudima. A tada imamo sposobnost posvetiti im sve vrijeme koje zaslužuju. Poštapalicu "Nemam vremena!" treba zauvijek zaboraviti jer vrijeme je beskonačno i ima ga dovoljno za sve.

O čekanju i strpljivosti

Moram priznati da ja uopće nisam strpljiva osoba. Ne znam i ne volim čekati. Ne volim čekati u redovima ni u čekaonicama kod doktora ili zubara. Ne volim čekati ni na odgovore e-mailom ili nekom drugom vrstom komunikacije. Kao takva se uklapam u opći trend današnjeg užurbanog života čija je misao vodilja: "Bože, daj mi sve i to odmah!"

Težnja za povećanjem brzine dovela je do procvata komunikacijske tehnologije. Putem mobitela, računala, telekomunikacijskih mreža, svatko je dostupan svakome u svako doba dana (i noći ako to dozvoli) na svakom mjestu. Upravo taj porast opće dostupnosti označava smrt navike čekanja i uništenje vrline strpljivosti.

Prije neki dan sam pisala o tišini i spokoju. Rekla sam da je teško postići da misli utihnu. Unutarnji mir je teško doseći ako ne postoji navika čekanja u "vanjskom" svijetu. Zašto je tako teško čekati i biti strpljiv? Zato što je čekanje prisilno stanje mirovanja. U takvom stanju misli se ne utišaju nego, naprotiv, postaju sve glasnije i nametljivije. Sve ono o čemu tijekom uobičajenog vremena provedenog u radu ne stignemo misliti izbija na površinu u trenucima čekanja.

Sve brige, problemi, strahovi i ostale neugodne misli, inače potisnute, probiju se do svijesti tijekom tog prisilnog mirovanja. Nitko se ne želi suočiti s neugodom ni u jednom dijelu svog svjesnog dnevnog života. Moderna tehnologija je izmišljena da razbije muku čekanja. Sa novim mobitelima može se jako lijepo prekratiti vrijeme dok se čeka. Možemo nekoga nazvati, igrati se, pregledavati elektroničku poštu ili surfati Internetom. Sve te radnje obavljamo da ne bismo ostali sami sa svojim mislima. Ali to prekidanje čekanja kojekakvim aktivnostima ne znači da smo strpljivi.

Strpljivost je vrlina. To je sposobnost da se mučno čekanje podnosi na ugodan način. Što znači biti strpljiv? Strpljiv je onaj tko se može bez straha suočiti s vlastitim neugodnim mislima i pretvoriti ih u ugodne. To i ne može baš svatko, barem ne bez malo vježbe. Vježba se, u ovom slučaju, ne odnosi na utišavanje misli. Naprotiv, trenutke čekanja treba iskoristiti da se sretnemo sa onim što nas stvarno muči. Ono što pri tom treba ukloniti je naš strah od neugode. Pa što ako se odjednom sjetim nečeg tužnog? Što mi se može desiti? U najgorem slučaju ću se rasplakati, drugi ljudi će me možda gledati malo čudno, ali to je otprilike sve. A ja sam do kraja proživjela neugodnu misao nakon čega svakako slijedi olakšanje.

Vrlina strpljivosti je i vrlina hrabrosti, hrabrosti da prevladamo naš strah od neugodnosti. Nezgodno je u tome što smo izvor neugode mi sami. Na neki način je to hrabrost da se čovjek suoči sam sa sobom. Pogledajmo malo u sebe, barem u tim trenucima dok čekamo u redu na blagajni. Zar je zaista tako strašno to što ćemo vidjeti? Ne vjerujem. Pogledajte u sebe dok čekate i poklonite si osmijeh i neku lijepu riječ. Slijedeći put će već biti lakše čekati.

Mit o neuspjehu

Rudyard Kipling jednom je izjavio: "Možeš li podnijeti pobjedu i poraz, te postupati s tom dvojicom varalica jednako, tvoji su Zemlja i sve na njoj." Ključna riječ u ovoj izjavi je "varalice". I pobjeda i poraz su mitovi, opsjene. Oni nisu nešto stvarno, oni postoje samo u ljudskoj svijesti.

Shodno tome ni neuspjeh ne postoji. Nema uspjeha, ni neuspjeha, samo ishodi. Ako vam netko dobaci loptu, a vi je ispustite, od vas ovisi da li ćete reći "Ja sam izgubljen slučaj, nikada neću uspjeti u tome!" i odustati od svakog daljnjeg pokušaja hvatanja lopte, ili ćete zamoliti onog drugog da vam baci loptu još jednom sve dok se ne naučite hvatati. Uspjeh ili neuspjeh u nečemu je stvar vlastite procjene.

Mit o neuspjehu potječe iz straha i nedostatka ljubavi prema samom sebi. Bojimo se da nećemo biti dovoljno dobri ako ne "uspijemo" u ovom ili onom. Ali tko to prosuđuje da li smo ili nismo dovoljno dobri? Samo mi sami.

Nedavno sam pisala o perfekcionizmu i njegovim nezdravim oblicima. Činjenica je da današnje društvo potiče natjecateljski duh. Umjetno se stvaraju načela "uspjeha" i "neuspjeha". Ako netko, na primjer, ima veliku kuću, luksuzni automobil, jahtu u luci, smatra se da je on, prema nekom kriteriju, "uspješan", dok onaj koji sve to nema mora, dakle, biti "neuspješan". Da li je to baš zaista tako? Moto "više, brže, bolje" koji prevladava u današnjem načinu života, tjera ljude u ekstremna ponašanja. Odatle potječe i onaj nezdravi oblik perfekcionizma kada se čini da nikada nećemo moći biti savršeni, a samim time ni "uspješni".

Osjećaj stalnog neuspjeha i nemoći povezane s time, vodi do fizičkih i psihičkih bolesti. Zato je potrebno stalno naglašavati da je neuspjeh mit, opsjena, varka. Negativan ishod neke radnje ne mora biti neuspjeh, mi ga takvim činimo. Ono što može otkloniti mit o neuspjehu i raspršiti naš strah od neuspjeha je ljubav. Drevna izreka kaže: "Strah je zakucao na vrata. Otvorila ih je Ljubav i nije bilo nikoga."

Ljubav koja otklanja strah od neuspjeha počinje ljubavlju prema sebi. Ako sebe zavolimo i počnemo se poštivati, strah će nestati. Postignemo li ishod kojem se drugi smiju, i mi ćemo se nasmijati. Sve će postati lako bez tereta neuspjeha. Kada se ispunimo ljubavlju, strah ne može opstati. Zato se napunite ljubavlju prema sebi, drugima, onome što radite, prema svom planetu i životu na njemu. Slušajte samo svoju glazbu i plešite sa životom bez straha od neuspjeha!

O tišini i spokoju

Kaže mi prijateljica: "Već dugo nisi ništa napisala za blog. Zašto šutiš?" I ja opet šutim na to. Kako objasniti što se događa kad riječi presuše? Nekada sve zuji u glavi od riječi koje traže svoj izlaz van, nekada ih uopće nema, samo tišina.

Što se nalazi onkraj riječi, u carstvu tišine? Ja tu pronađem svoj mirni kutak, svoju malu oazu spokoja. Ponekad treba osjetiti barem na jedan tren taj mir kada misli utihnu, a riječi pobjegnu. Ionako nema riječi koje bi ga opisale.

Međutim, ljudi često bježe od svog osjećaja unutarnjeg mira. Naći svoj unutarnji spokoj znači prestati misliti, zaustaviti razgovor sa samim sobom. Mnogi ne znaju kako to učiniti ili se jednostavno boje tog čina. Nije uobičajeno ne misliti. Toliko toga se događa svakog dana. Kako onda prestati razmišljati o svemu što nam se zbiva?

Žao mi je što to moram reći, ali nema univerzalnog recepta. Svatko ima svoj način ako zaista želi utišati misli. Ja sam valjda sretna osoba jer se meni to dešava prirodno. Naprosto mi riječi povremeno ispare iz glave i to je znak da onda postepeno izbacim i misli. Neki bi takva moja stanja nazvali glupost ili tupost. Stručniji bi možda rekli da sam opet depresivna ili da imam stvaralačku blokadu. Iako je sve to moguće, ovo ipak nije to. Moja "tišina misli" je za mene vrijeme spokoja, kada se mozak odmara i čisti od previše informacija. To su trenuci zasluženog mira, kada se ne razmišlja nego se samo čudi i divi ljepoti života.

Kako se to uklapa u filozofiju plesa sa životom? Uklapa se savršeno. U svakom plesu postoji jedan trenutak mira kada se iz okretanja u jednu stranu, zastane na tren da bi se moglo početi okretati na drugu stranu. Ti kratkotrajni zastoji u plesu se ni ne primjećuju, ali su potrebni da bi ples tekao glatko.

Zbog toga se ne treba bojati trenutaka tišine ni bježati od njih. Ako ne mislimo neko vrijeme, ne znači da smo glupi. To su vrijedni trenuci kada, izbacivši misli, osjećamo sebe i svijet u kojem živimo kao jednu cjelinu. Oni čine povratak našoj stvarnoj prirodi, onaj kratki zastoj koji nam je prijeko potreban da bi još radosnije nastavili okretati se u našem plesu sa životom.

O smijehu

Pročitala sam danas slijedeći odlomak iz "Emmanuel's Book":

"Život je težak samo ako niste povezani

S vječnom radošću.

Dobrim dijelom ozbiljnost nema nikakvu svrhu.

Vi trebate smijeh.

Vi trebate igru, svatko na svoj način."

Mudro je to rečeno, ali malo tko će danas poslušati. Smijeh je zdrav, to je odavno poznato. Međutim, sasvim vedro i bez razloga smijemo se samo kao mala djeca. Svijet odraslih je ozbiljan. Vrlo rano se nauči da "nije pristojno" stalno se smijati.

Filozofija današnjeg doba je da je život općenito težak. Ako želimo uspjeti u bilo čemu, uče nas da se to postiže samo uz izuzetne napore, disciplinu i mukotrpan rad. U svakodnevnom životu smijeh mora imati razlog. Ili je nešto smiješno napisano, ili se smijeh "režira", bilo u vidu nekog filma, kazališnog komada, bilo naprosto u vidu pričanja viceva u određenoj prigodi. Ako se netko smije bez razloga, riskira da će ga smatrati čudnim, a možda i ludim. Čak se i kaže: "Smije se kao lud na brašno."

Odakle ta zabrana smijeha danas? Vjerojatno je to jedna faza u ljudskoj povijesti. Ja nisam stručnjak za povijest niti sam proučavala povijest smijeha. Jednostavno pretpostavljam da smo trenutno u dobu u kojem je slobodno pokazivanje emocija na neki način prigušeno i sputano trenutno važećim društvenim normama.

U ovom vremenu moguće je da se misli da spontan i bezrazložan smijeh predstavlja neki oblik opasnosti. Takav smijeh znači slobodu, oslobađanje od društvenih stega, nepoštivanje "pravila igre". Osim toga, opasnost je za naš ozbiljan svijet. Jer ako ništa ne shvaćamo ozbiljno kako možemo znati što je vrijedno? Ne vidim razloga zašto bi se samo ono što izaziva divljenje i strahopoštovanje smatralo vrijednim. Zašto ne bi bilo vrijedno i ono što potiče na smijeh?

Smijeh je bitan dio plesa sa životom. Kad se razlije spontano i bez razloga čini najljepšu muziku za naš ples sa životom. I kao što je rečeno u onom citatu sa početka priče - svi trebamo smijeh. Daje nam tu, tako potrebnu, lakoću postojanja. Zato, počnite već danas. Nasmijte se sada, odmah. Nije važno ako se nemate čemu smijati.

Ako mislite da je život jako ozbiljan i da nije prikladno smijati se bilo čemu, evo male vježbe za vas. Podignite mali prst lijeve ruke u zrak i malo ga pomaknite. Ponovite postupak više puta sve dok vam ne izazove osmijeh na licu. Nema smisla i zato je smiješno. Ako i nije odmah, jednog dana će biti. Zato ponavljajte vježbu svaki dan dok vam smijeh ne postane navika i muzika uz koju plešete samo vaš ples sa životom.

O perfekcionizmu

Idem jučer na posao i ljutim se na jednog prijatelja zato što sam se sjetila nečega što je rekao prije više godina, a na što sam izgleda tek sada, sa zakašnjenjem, reagirala. Ljudski um je stvarno čudan. Reakcije na vanjski svijet ne dolaze uvijek redom, ni u slijedu uzroka i posljedica, nego ponekad slijede neku svoju nepredvidivu logiku. Nisam otkrila zašto sam se baš tog trenutka razljutila ni zašto sam se baš tada sjetila tih riječi. Logika mog uma je i meni nedokučiva.

Da ne bih bila ljuta i mrzovoljna cijeli dan, probala sam ipak razmišljati racionalno. Sjetila sam se jednog citata Hermanna Hessea na koji sam naišla prethodni dan (i objavila ga na svom profilu na Twitteru). Kaže ovako: „Ako mrzite neku osobu, mrzite u njoj nešto što je dio vas. Što nije dio nas, ne uznemirava nas.“ U mom slučaju nije se radilo o mržnji, samo sam se naljutila, ali počela sam razmišljati u čemu bih to mogla sličiti tom prijatelju. Uvijek sam mislila da smo posve različiti.

Događaji tog dana išli su svojim tijekom, nisam mogla baš cijelo vrijeme razmišljati o tome, ali negdje u pozadini mog uma stalno se vrtio crv znatiželje. I opet nenadano, nekom neobjašnjivom logikom zaključivanja, odjednom mi se „prosvijetlilo“. U jednom trenutku sam shvatila da i on i ja imamo sklonost perfekcionizmu i određenu dozu netolerancije prema onima koji se ne trude da budu savršeni, samo svaki na svoj način. To je vjerojatno ta osobina koja mi se ne sviđa uvijek kod mene, a koju ja vidim u mom prijatelju kao u iskrivljenom zrcalu. Ne mogu se ljutiti na sebe pa se ljutim na njega.

Što je, dakle, perfekcionizam i da li je baš uvijek loš? Perfekcionizam je težnja za savršenstvom. To je težnja za visokim postignućem i maksimalnim učinkom u nekoj određenoj oblasti, a ponekad takva osoba teži da bude savršena u svakom području svog života. Ne mora to nužno biti loša osobina. Prema Adleru, želja za savršenstvom daje smisao životu i motiv je koji je u pozadini svih ljudskih aktivnosti. Ovakva težnja je dobra kad predstavlja želju ka visokom postignuću koje prati osjećaj zadovoljstva zbog postignutog. Zdravi perfekcionist postavlja sebi visoke standarde i radi vrlo savjesno i odgovorno, često i požrtvovano, s namjerom da dosegne postavljene ciljeve. On očekuje da bude najbolji u onome što radi. A kada svoj cilj dosegne, zadovoljan je, ponosan i sretan. Onda slijede novi napori i nova zadovoljstva.

Perfekcionizam, nažalost, može imati i drugi izgled. Postavljeni ciljevi mogu biti i nerealno visoki pa neuspjeh može značiti katastrofu. Postoji pretpostavka da je perfekcionizam osnova za razvoj i nekih psihičkih poremećaja. Kod opsesivno-kompulzivnog poremećaja osoba ima prisilu ponavljati određene radnje kako bi došla do nekog savršenog učinka. Javlja se greška u mišljenju tipa: “ja moram“ ili „ja trebam“. Negativni perfekcionisti svoja iskustva procjenjuju ili kao potpuno bijela ili potpuno crna. Kod njih ne postoji sredina. Uslijed straha da ne ispadnu glupe, takve osobe ponekad razviju strah od samootkrivanja i razmjenjivanja osjećaja s drugima. Nakon nekog vremena to ih dovodi do odbacivanja od strane okoline.

Negativni perfekcionizam je u uskoj vezi i sa depresijom. Depresivne osobe doživljavaju sebe kao nesposobne, neprivlačne i nevrijedne osobe. Stalno očekuju neuspjeh i odbijanje i većinu događaja percipiraju u skladu s tim očekivanjima. Ono što povezuje depresivnost i perfekcionizam je sadržaj automatskih negativnih misli. Perfekcionizam se očituje u mislima koje su vezane uz neuspjeh kao što su: “Ukoliko ne uspijem, moj život nema nikakvog smisla", "Ako nisam uspješan na poslu, onda nisam uspješan ni kao čovjek“; te u mislima koje su vezane uz odobravanje od strane drugih, na primjer: "Ukoliko me svi ne vole, ja sam grozan".

Težnja za savršenstvom je imperativ modernog društva. U njemu dominira maksima „brže, bolje, više“ bez jasno postavljenih granica. Pretpostavka je da će u takvoj okolini sve više ljudi biti zahvaćeno nezdravim perfekcionizmom, te da će razviti neke od zdravstvenih tegoba, bilo fizičke ili psihičke. Disfunkcionalani perfekcionizam često je praćen velikom napetošću. Osim prije spomenutih psihičkih poremećaja, mogući su i fizički kao što su napadaji migrene, te poremećaji sna ili prehrane, kao i kardio vaskularne bolesti.

Što da ja i prijatelj s početka priče učinimo da naš perfekcionizam bude zdrav? Najprije treba postaviti dostižne ciljeve. To se može postići jedino na taj način da čovjek bude maksimalno iskren i realan prema sebi. Dobar dio našeg perfekcionizma potiče i iz naše prošlosti, od nerealnih očekivanja roditelja, profesora u školi, prijatelja i ostalih ljudi iz naše okoline. Treba odbaciti sav taj teret i realno razmisliti o svojim pravim mogućnostima koje nisu uvjetovane očekivanjima drugih. Također treba i razmisliti o svojim stvarnim željama. Da li su one realne? Da li ih je moguće ostvariti, a da to nije na štetu naših bližnjih i nas samih? To su samo neka od pitanja koje si treba postaviti. Jedno bitno pitanje samom sebi je i slijedeće: „Da li mi moja težnja za savršenstvom omogućuje ples sa životom ili me sili da se borim s njim?“

O Mreži

Osim ovih svakodnevnih crtica trudim se ja pisati i „ozbiljne“ knjige. Jedna koja me malo muči ovih dana je o računalnim mrežama. Ja sam po osnovnoj profesiji tehnička osoba pa mi tehnički dio priče nije tako težak, ali izmiče mi bit cjeline. Dobro, rijetki su danas oni koji nisu čuli za Internet, „mrežu svih mreža“, i za računalo s kojim se mogu povezati na Internet. Međutim, kada se krene nekom objašnjavati zašto mu (joj) uopće sve to treba u životu, nije to baš laka zadaća.

Budući da je ta „ozbiljna“ knjiga namijenjena menadžerima, savjetuju me prijatelji da počnem tako da im spomenem novac, tj. da li će od toga biti nekih prihoda, uštede, poslovnih prednosti, itd. To zvuči vrlo razumno, ali ja nisam zadovoljna takvim pristupom. Ljudi uglavnom nisu racionalna bića iako se silno trude to biti. Mislim da je na Mreži (Internet se nekad označava i samo kao Mreža, sa velikim M), najmanje bitan novac, odnosno bitan je onoliko koliko je i inače bitan u životu.

Život Mreže je kompleksan u istoj mjeri kao i sam život. Mreža nije samo tehnika, odnosno skupina međusobno povezanih računala preko kojih ljudi jedni drugima nastoje izvući novac. Mreža je puno više. Mreža, to su ljudi i njihovi međusobni odnosi. Alison Gilchrist kaže u „Community Development and Networking“ da je umrežavanje proces u kojem su veze i kontakti između ljudi i organizacija utemeljeni, njegovani i iskorišteni za uzajamnu korist. Umrežavanje je način komuniciranja i organiziranja na osnovu nekog zajedničkog povoda, to je način pružanja pristupa informacijama, podršci, sredstvima i utjecaju. Kao takvo, umrežavanje je osnova razvoja zajednice. Mreže, kao vid ljudske strukture komunikacije, su dinamične, a ako nisu aktivne one odumiru.

Korist umrežavanja je u povezivanju ljudi, kreiranja mogućnosti da se ljudi susreću i razgovaraju jedni s drugima. Mislim da je tu ključni pojam „susret“. Na Mreži se susrećemo s drugima i razgovaramo s njima, bilo aktivno, kroz neki vid komunikacijske usluge kao što je e-mail ili chat, ili pasivno, samo gledajući sadržaj koji su drugi stavili na Mrežu. Mogućnost susreta je ona bitna korist od umrežavanja. Ljudi su društvena bića i uglavnom vole sresti druge ljude. Mreža im to omogućuje.

Kad se susretnu, ljudi vole i razmijeniti misli, ideje, interese i na taj način postaju bogatiji. Bogatstvo koje Mreža daje nije (samo) novac, iako i novac tu igra važnu ulogu, bogatstvo Mreže su drugi ljudi i sve ono obilje informacija koje nam mogu dati. Nisu to samo racionalne informacije, tj. ono što može, na primjer, poboljšati naš posao ili ubrzati donošenje poslovnih odluka. Tu je i pravo obilje različitih osjećaja koje ljudi mogu razmijeniti. To se obično ne spominje kao prednost Mreže, ali osjećajni život je bitan za ljudsko postojanje i mogućnost nalaženja srodne duše puno znači.

Mreža je suština plesa sa životom. Ritam Mreže kroz žice i elektroničke sklopove je ritam života. Na Mreži se može plesati sam ili u društvu, a ljepše je u društvu. Muzika Mreže započinje uvodnim taktom zvuka modema kod otvaranja veze, a onda postepeno prelazi u bogatstvo svih mogućih zvukova u simfoniji komunikacije na Mreži, i ples može započeti.

O nepodnošljivoj lakoći postojanja

Ne, ne mislim danas pričati o Kunderinoj knjizi koju inače jako volim. Povod današnjoj crtici je komentar ispod članka o radoholizmu. Kaže: "ja vjerujem da bi ljudi rado odmakli radoholizmu da imaju pravi način kako zaplesati sa životom." Evo da ponovim još jednom što sam već rekla. Ne postoji "pravi" način kako zaplesati sa životom. Svatko pleše na svoj način ili ne pleše uopće, nego se bori sa životom. Koliko ljudi, toliko načina plesa, od laganog i smirenog valcera, do divljeg i žestokog tanga.

Međutim, da bi se plesalo, a ne borilo, potrebno je nešto drugo. Treba osjetiti lakoću postojanja. To znači u nekom trenutku stati na mjestu, opustiti se i umiriti, a onda pokušati osjetiti prirodan ritam života. Biti u istom ritmu sa životom znači prepustiti mu se. Ne mogu odoljeti, a da ovdje ne citiram stih iz pjesme "Igračka vjetrova", Tina Ujevića, u kojem se to dobro ističe: "Podaj se pjanom vjetru života pa nek te vije bilo kud..."

Prepustiti se ne znači biti pasivan i apatičan. To znači biti lagan, bez tereta. Teret prošlosti, briga, krivnje, strahova, pritišće nas svaki dan. Osjetiti lakoću postojanja može samo onaj tko odbaci svoj svakodnevni teret barem na čas. Ali, oprez! Taj čin može i uplašiti. Biti lagan znači biti neko vrijeme i bez oslonca. A naši oslonci su navike, predrasude, običaji, socijalne norme...Biti lagan znači biti i malo lud. Također znači biti i bez očekivanja, prepustiti se samo sadašnjem trenutku. To nije lako, nije nimalo lako. Otuda "nepodnošljiva" lakoća postojanja.

Ali, kao i sve drugo, i vještina "lakoće" može se naučiti. Kako? Jednostavno. Kaže mi danas jedna prijateljica: "Makni prvu sličicu, odmah na vrhu. Slika je predivna i preslatka, ali odvlači pažnju sa teksta..." Draga prijateljice! Ako ti ta sličica baš toliko odvlači pažnju možda si ovdje došla upravo radi nje. Ne čitaj tekst ako ti je preozbiljan i svaki čas ti pažnja odluta na onog slatkog zečića. Gledaj tu sličicu do mile volje i opusti se. Osjeti lakoću postojanja! Za jedan trenutak dopusti si da ne budeš ozbiljna i usmjerena na cilj i rezultate. Dozvoli si igru, divi se slobodno čemu god želiš i uživaj u tom trenutku. Pleši sa životom! Upravo si učinila prvi korak.

Svatko ima svoje mušice

Jutros, prije posla, slušala sam dio radio emisije o psihičkim bolestima. Razgovor je bio, čini mi se, prestručan da bi se stvarno shvatilo što su svakodnevni problemi ljudi s psihičkim bolestima, a i žurila sam se, pa nisam ništa zapamtila. A kasnije mi prijateljica na kavi, u našoj uobičajenoj diskusiji o ljudima kao takvima, u jednom trenutku reče: “Svatko ima svoje mušice.” I to je opet pokrenulo lavinu misli.

“Mušice” ili naše specifičnosti ne moraju nužno biti loše ili poremećene. No kako reći da li je nešto samo “mušica”, tj. ponašanje karakteristično samo za tu osobu, ili se radi o blažem ili jačem poremećaju u psihi. Ima osoba koje su proživjele teške psihičke traume u mladosti pa su ih, s odrastanjem, potisnuli i kao odrasli ih se više ne sjećaju. A onda se u nekom trenutku desi da se trauma pojavi kad se najmanje očekuje, u obliku neke fobije, anksioznosti, depresije ili drugih psihičkih poremećaja. Ponekad to ne mora biti jako izraženi poremećaj. Puno je ljudi koji na primjer previše kontroliraju sami sebe, distanciraju se od drugih, ne mogu izraziti svoje osjećaje ili ih izražavaju na neprimjeren način, a onda to njihova okolina doživi tako da kaže: „Ah, opet njegove/njene mušice!”

U stvarnosti, svaka „mušica” može značiti prikrivenu patnju, bol ili traumu. Ukoliko „mušica” izađe iz okvira ponašanja koje se smatra socijalno prihvatljivim govorimo o psihičkom poremećaju. Bez obzira da li se radi o „mušicama” unutar socijalno prihvatljivog ponašanja ili o psihičkim poremećajima, podloga je neka doživljena trauma. Naravno, tu je i genetska podloga, odnosno naslijeđena sklonost prema određenom tipu ponašanja. Međutim, mislim da je glavni „okidač” psihičkog poremećaja neriješeni odnos s okolinom, trauma proizašla iz takvog odnosa, bilo da se radi o nekom neugodnom događaju iz djetinjstva, mladih dana ili odrasle dobi. U ovim krajevima vjerojatno nema ni jedne osobe koja je preživjela nedavni rat, a da to nije ostavilo neku varijantu psihičkog poremećaja, koji ne mora nužno biti službeno dijagnosticirani PTSP.

I kako onda riješiti takve probleme? Oni koji su svjesni da imaju problem ili oni kojima je dijagnosticiran poremećaj na osnovu neprihvatljivog socijalnog ponašanja su sretna manjina, naročito ako prihvate liječenje. Takve osobe posjećuju psihologa ili psihijatra, dobiju lijekove, idu na grupne terapije i općenito imaju svu pomoć koju mogu dobiti. Ukoliko su mjere liječenja dobre i imaju podršku svoje bliže okoline, oni žive „normalno” (uz neku prihvaćenu definiciju „normalnog”). Oni s „mušicama”, kojih je sigurno više, nisu tako sretni. Svoju početnu patnju nisu razriješili, a ako njihove „mušice” iritiraju druge, u stalnoj su borbi sa životom. Kako njima pomoći? Jako je bitno takvoj osobi vratiti vjeru u sebe i svoju vrijednost, obnoviti njen ponos i ljubav prema sebi samom. Jedino osoba koja voli sebe može širiti ljubav i mir oko sebe. Zato, svi vi koji mislite da nemate „mušice”, nemojte drugi put odmahnuti rukom kad netko ima „mušice”, nego se približite takvoj osobi, pokažite interes za moguću prikrivenu bol, ponudite rame za plakanje i dajte da osjeti vašu bezrezervnu ljubav. A ako vas nečije „mušice” previše iritiraju da biste tako nešto pokušali, razmislite – možda su to vaše „mušice”!

O radoholizmu

Na današnjoj jutarnjoj kavi razgovarali smo o jednoj osobi koja živi u stalnom grču i napetosti u zadnje vrijeme zbog toga što radi i studira uz posao. To me je odvuklo u razmišljanja o pretjeranom radu koji ne donosi užitak i o bolesti našeg doba - radoholizmu.

U današnjem natjecateljskom okruženju radoholizam je bolest, obilježena ovisnošću o radu. Kao i svaka ovisnost, odnosno opsjednutost, ona je ozbiljan problem i povod za uznemirenost same pogođene osobe, njene obitelji i prijatelja. Kao i kod ostalih ovisnosti, riječ je o popunjavanju unutarnje praznine, koja dolazi uz osjećaj manje vrijednosti.

Ova ovisnost je društveno prihvaćena u našoj kulturi. Cjelokupna naša kultura, naime, usuglašena je sa aktivnošću u smislu poslovanja i sa poslovanjem u smislu zaposlenosti poslovno, da bi se imao poslovni uspjeh. Najveći broj ljudi je stvarno toliko "aktivan" da ne bi mogao podnijeti da ništa ne radi, čak se i takozvano slobodno vrijeme pretvara u drugu formu aktivnosti.

Međutim, radoholičar je opsjednut radom čak i ako nema prave potrebe, tj. čak i kad ima dovoljno novca. Radoholizam je, prema Susan Jeffers, droga, sredstvo bijega. Omogućava ovisniku da pođe u drugom smjeru kako se ne bi morao suočiti sa svojom unutarnjom boli, sa snažnim osjećajem praznine, ili nedostatkom vrijednosti, ili s nesposobnošću da ostvari smislene veze, ili sa svojim strahom da nema dovoljno, ili da nije dovoljno dobar. Kad nije zaokupljen poslom, radoholičar je prisiljen pitati se:"Tko sam, što sam i zašto jesam - ako nisam zaposlen radeći, radeći, radeći..."

Fromm kaže u "Revoluciji nade" da najveći broj ljudi ne priznaje ni samima sebi da osjeća strah, dosadu, usamljenost ili beznađe; ovi osjećaji ostaju nesvjesni. Za to postoji jedan jak razlog: prema našim socijalnim obrascima ponašanja ne očekuje se da se jedan uspješan čovjek plaši ili dosađuje ili da je usamljen. On mora smatrati ovaj svijet za najbolji od svih svjetova; i da bi imao najbolje šanse za uspon, on mora u sebi potisnuti strah i sumnju, depresiju, dosadu i beznađe.

Susan Jeffers kaže da ovisnost radoholizma uzrokuje borbu sa životom. Da se ne bi borili sa životom nego zaplesali s njime treba se osloboditi ovisnosti o radu, suočiti se sa sobom i svojim strahovima. Treba sebi reći da smo svi dovoljno dobri i da savršenstvo ne postoji. "Dovoljno" je čudesna riječ. Moramo podsjetiti sebe da, ako damo sve od sebe - pobijedili ili izgubili - napravili smo dovoljno i jesmo dovoljno. Naš cilj je uživati , i u životu i u radu, a ne dostići savršenstvo.

O umijeću ljubavi (1)

Knjiga koja je ostavila dubok dojam na mene i kojoj se uvijek ponovo vraćam je "Umijeće ljubavi" Ericha Fromma. Kad god je otvorim pomislim kako sam opet bila površna.

Evo dakle nekih lijepih i mudrih Frommovih misli.

Prvo važno pitanje je da li je ljubav umijeće? Ako jest, ona zahtijeva znanje i trud. Ljudi su gladni ljubavi, a ipak će jedva itko pomisliti da bi išta trebalo naučiti o ljubavi. Mnogi od načina da postanemo vrijedni ljubavi isti su kao i načini kojima postižemo uspjehe: "zadobiti prijatelje i utjecajne ljude".

Ljudi vjeruju da je voljeti lako, ali da je teško naći pravi objekt ljubavi, ili pravu osobu koja bi nas voljela. S tim je faktorom usko vezana i druga karakteristična osobina suvremene kulture. Čitava se naša kultura zasniva na apetitu za kupovanjem, na ideji uzajamno korisne razmjene. Na svaki način, čovjek se zaljubljuje u partnera takvih ljudskih kvaliteta kakve su dostupne njegovoj vlastitoj mogućnosti razmjenjivanja. Tako se dvije osobe zaljubljuju kad osjećaju da su našle najbolji raspoloživi predmet na tržištu, uvažavajući ograničenja vlastitih prometnih vrijednosti.

Nema gotovo nijedne aktivnosti, ili pothvata, koji, kao ljubav, započinju s tako velikim očekivanjima, a koji se ipak tako redovito izjalovljuju. Kad bi to bio slučaj s bilo kojom drugom aktivnosti, ljudi bi bili radoznali koji su razlozi tom neuspjehu i što bi čovjek mogao uraditi da to poboljša - ili bi se naprosto odrekli svakog nastojanja. Budući da je to drugo nemoguće kad se radi o ljubavi, čini se da postoji samo jedan način da se prevlada neuspjeh u ljubavi - da se istraže razlozi tom neuspjehu i da se nastavi proučavanjem smisla ljubavi. Prvi korak u tom nastojanju je spoznaja da ljubav predstavlja umijeće, baš kao što je i život umijeće.

(nastavit će se...)

O plesu sa životom

Pročitala sam jučer jednu dobru knjigu. Zove se "Okončaj borbu i zapleši sa životom", autorice Susan Jeffers. Kaže kako se uspraviti kada te svijet s(ruši). Došla je do zaključka da su ljudi koji prilaze životu sa smirenošću, a ne borbom, ovladali umjetnošću plesa sa životom.

Evo što se u knjizi nalazi:

Ples sa životom je uključenje u tok vlastitih iskustava - dobrih i loših - s osjećajem harmonije, povjerenja, zahvalnosti i ljubavi. Uvođenje duhovne dimenzije u sve što radimo od najveće je važnosti da bi se okončala borba i zaplesalo sa životom. Život, čak i sa suzama, koje su normalni dio življenja, može biti hrpa prekrasnih trenutaka prošarana s nekoliko trenutaka dosade.

Jedina stvar koju možemo učinkovito kontrolirati su naše reakcije na ono što nam život dodijeli. Uspjeh u životu je punim i uravnoteženim životom živjeti u zajedništvu s drugima, da bi se stvorio radostan osjećaj ljubavi, doprinosa, zahvalnosti i obilja, neovisno o ishodu našeg nastojanja. Nismo samo strojevi koji pokušavaju doseći cilj. Mi smo srce i duša, živo povezani sa svima i svime oko nas u svakom trenutku svakoga dana. Osjećaji postignuća i zadovoljstva ne dolaze s trudom da se postigne savršenstvo. Oni dolaze s upotrebom naše unutarnje moći, ljepote i ljubavi na kreativan, proširujući, pozitivan, ljubavlju ispunjen način. Podizanje životnog standarda zapravo znači trebati manje, a uživati više. Brinući o budućnosti kvarimo si sadašnjost. Ako postoji pakao na zemlji, tada je to upravo život opterećen osjećajima ljutnje i krivnje. A ako postoji raj na zemlji - to je onda kada kao kreatori vlastitih života živimo moćnim i ljubavlju ispunjenim životom.

Uzimanje stvari zdravo za gotovo jedan je od najvećih napada na kvalitetu našeg života. Bogatstva ovog svijeta okružuju nas, a ipak ih ne vidimo. Naša radost, sreća, zadovoljstvo i sposobnost plesanja sa životom ovise jedino o tome na što obraćamo pozornost. Ne trebamo čekati da ostarimo kako bismo sakupljali blagodati, možemo ih skupljati svakog dana svojeg života jer SADA i jest jedino vrijeme koje imamo. Ako se usredotočimo na obilje, život nam postaje ispunjen obiljem; ako se usredotočimo na nedostatke, život nam se čini manjkav. To je jednostavno stvar gledišta.

Život je radostan. Život je lak. Život je sretan. Treba u životu znati pustiti, razvedriti se, više se smijati, više se igrati i u potpunosti prigrliti sva životna iskustva. Kad se duhovno razvijamo sposobniji smo nositi se s bilo čime što nam život dodijeli. I zaključno - najvažnija stvar koju za sebe možemo učiniti jest pratiti Put koji vodi do najboljeg dijela našeg bića. Pronalaženje goleme količine moći i ljubavi koja leži unutra, tajna je okončanja borbe i početka plesa sa životom.

Prvi post

Evo prvi tekst za probu. To je jedna priča koju sam nekada davno napisala.

Moje ptice

Svake noći dolazim do kamena koji nije ni veliki ni mali i sjedam na njega. Na ruke mi dolijeću crne ptice mojih misli. Beskrajni svjetovi zvijezda igraju se u prostranstvu neba i u dubini jezera pokraj kamena, u travi pokraj mojih nogu, u krošnjama drveća i u mojoj kosi. Dugo tako sjedimo, u tišini, opijeni zvijezdama. A zatim mi ptice odlijeću s ruku jedna po jedna. Svaka polazi da traži svoj novi svijet i naći će ga sigurno jer oni su beskrajni. A kada se to desi, vidjet će se lako treperenje zvijezda.

Danas otvaram svoj blog

Evo da se i ja pridružim općoj maniji blogovanja. Za sada je ovo test, ali vidjet ćemo što će biti dalje. :-)