Svatko ima svoje mušice

Jutros, prije posla, slušala sam dio radio emisije o psihičkim bolestima. Razgovor je bio, čini mi se, prestručan da bi se stvarno shvatilo što su svakodnevni problemi ljudi s psihičkim bolestima, a i žurila sam se, pa nisam ništa zapamtila. A kasnije mi prijateljica na kavi, u našoj uobičajenoj diskusiji o ljudima kao takvima, u jednom trenutku reče: “Svatko ima svoje mušice.” I to je opet pokrenulo lavinu misli.

“Mušice” ili naše specifičnosti ne moraju nužno biti loše ili poremećene. No kako reći da li je nešto samo “mušica”, tj. ponašanje karakteristično samo za tu osobu, ili se radi o blažem ili jačem poremećaju u psihi. Ima osoba koje su proživjele teške psihičke traume u mladosti pa su ih, s odrastanjem, potisnuli i kao odrasli ih se više ne sjećaju. A onda se u nekom trenutku desi da se trauma pojavi kad se najmanje očekuje, u obliku neke fobije, anksioznosti, depresije ili drugih psihičkih poremećaja. Ponekad to ne mora biti jako izraženi poremećaj. Puno je ljudi koji na primjer previše kontroliraju sami sebe, distanciraju se od drugih, ne mogu izraziti svoje osjećaje ili ih izražavaju na neprimjeren način, a onda to njihova okolina doživi tako da kaže: „Ah, opet njegove/njene mušice!”

U stvarnosti, svaka „mušica” može značiti prikrivenu patnju, bol ili traumu. Ukoliko „mušica” izađe iz okvira ponašanja koje se smatra socijalno prihvatljivim govorimo o psihičkom poremećaju. Bez obzira da li se radi o „mušicama” unutar socijalno prihvatljivog ponašanja ili o psihičkim poremećajima, podloga je neka doživljena trauma. Naravno, tu je i genetska podloga, odnosno naslijeđena sklonost prema određenom tipu ponašanja. Međutim, mislim da je glavni „okidač” psihičkog poremećaja neriješeni odnos s okolinom, trauma proizašla iz takvog odnosa, bilo da se radi o nekom neugodnom događaju iz djetinjstva, mladih dana ili odrasle dobi. U ovim krajevima vjerojatno nema ni jedne osobe koja je preživjela nedavni rat, a da to nije ostavilo neku varijantu psihičkog poremećaja, koji ne mora nužno biti službeno dijagnosticirani PTSP.

I kako onda riješiti takve probleme? Oni koji su svjesni da imaju problem ili oni kojima je dijagnosticiran poremećaj na osnovu neprihvatljivog socijalnog ponašanja su sretna manjina, naročito ako prihvate liječenje. Takve osobe posjećuju psihologa ili psihijatra, dobiju lijekove, idu na grupne terapije i općenito imaju svu pomoć koju mogu dobiti. Ukoliko su mjere liječenja dobre i imaju podršku svoje bliže okoline, oni žive „normalno” (uz neku prihvaćenu definiciju „normalnog”). Oni s „mušicama”, kojih je sigurno više, nisu tako sretni. Svoju početnu patnju nisu razriješili, a ako njihove „mušice” iritiraju druge, u stalnoj su borbi sa životom. Kako njima pomoći? Jako je bitno takvoj osobi vratiti vjeru u sebe i svoju vrijednost, obnoviti njen ponos i ljubav prema sebi samom. Jedino osoba koja voli sebe može širiti ljubav i mir oko sebe. Zato, svi vi koji mislite da nemate „mušice”, nemojte drugi put odmahnuti rukom kad netko ima „mušice”, nego se približite takvoj osobi, pokažite interes za moguću prikrivenu bol, ponudite rame za plakanje i dajte da osjeti vašu bezrezervnu ljubav. A ako vas nečije „mušice” previše iritiraju da biste tako nešto pokušali, razmislite – možda su to vaše „mušice”!